Znate li što je paćenička duša ili duša žrtve?
Govoriti o određenim svetim pojedincima koje zajednički nazivamo “žrtvene duše” vodi nas na područje koje mnogi kršćani često ne razumiju: otkupiteljsku snagu ljudske patnje. Duša žrtve je pojedinac kojeg je Bog izabrao da podnese fizičku, a ponekad i duhovnu, patnju koja nadilazi normalno ljudsko iskustvo.
Duša žrtve dragovoljno prihvaća ovu jedinstvenu i tešku misiju prinošenja svoje boli za spasenje drugih. Iako je Isus Krist izvršio naše otkupljenje jednom zauvijek pretrpjevši mučenja i razapinjanje za naše grijehe, Sveto pismo također potvrđuje vrijednost ljudske patnje. Sam Krist ukazuje na tu vrijednost kada kaže: “Tko hoće za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (Mk 8,34). Možda još jasnije, sveti Pavao piše da smo “baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, ako samo s njime trpimo da se s njime i proslavimo” (Rim 8,17).
Univerzalno ljudsko iskustvo potvrđuje da su križevi koje neki ljudi nose puno teži od naših. Bolovi ovog života – ili, pozitivno rečeno, prilike za iskupiteljsku patnju – nisu raspodijeljene jednako ili čak proporcionalno među čovječanstvom. Ipak, Sveto pismo nas također uvjerava da smo sposobni nositi svaki križ koji Bog traži od nas. Dobit ćemo snagu da izdržimo sve što nam se nađe na putu (vidi 1 Kor 10,13). Vlastiti primjer svetog Pavla daje jasno svjedočanstvo o mogućnosti “prinošenja” naše patnje u korist drugih kada izjavljuje: “Sada se radujem u svojim patnjama poradi vas i u svom tijelu dopunjujem ono što nedostaje Kristove muke za tijelo njegovo, a to je Crkva” (Kol 1,24). Naša vlastita patnja dobiva otkupiteljsku dimenziju kada je sjedinimo s Kristovom mukom, piše Simply Catholic.
U svom apostolskom pismu Salvifici Doloris (1984.), koje se bavi ljudskom patnjom i otkupljenjem, papa Ivan Pavao II. opisao je odnos između dviju stvarnosti: “Otkupitelj je patio umjesto čovjeka i za čovjeka. Svaki čovjek ima svoj udio u Otkupljenju. Svatko je također pozvan sudjelovati u toj patnji kroz koju je ostvareno Otkupljenje. Pozvan je sudjelovati u toj patnji kojom je otkupljena i sva ljudska patnja. „Ostvarivši Otkupljenje kroz patnju, Krist je i ljudsku patnju uzdigao na razinu Otkupljenja.
Tako svaki čovjek u svojoj patnji također može postati dionikom Kristove otkupiteljske muke” (br. 19, kurziv u izvorniku). U duši žrtve takva otkupiteljska patnja poprima intenzivan, osobni oblik, dar milosti koji je često popraćen mističnim fenomenima. Uzmimo, na primjer, život Španjolke sestre Josefe Menendez (1890.-1923.), iz Reda Presvetog Srca Isusova. Doživjela je niz vizija i govora, zajedno sa periodima nesnosne fizičke i duhovne boli.
Prema njezinom dnevniku, objavljenom pod naslovom “Put božanske ljubavi”, Isus je od sestre Josefe tražio da bude žrtva, ulogu koju je opisala na sljedeći način: “Biti žrtva nužno podrazumijeva žrtvu, a u pravilu i okajanje za drugoga. „Iako se, strogo govoreći, netko može ponuditi kao žrtva da dragovoljnom žrtvom pruži Bogu radost i slavu, ipak Bog najvećim dijelom vodi duše tim putem samo kad namjerava da djeluju kao posrednici: moraju trpjeti i iskupiti se za one za koga će njihovo žrtvovanje biti isplativo; bilo povlačenjem milosti oprosta na njih, ili djelovanjem kao plašt koji pokriva njihove grijehe pred licem božanske pravde.
“Razumno je da nitko neće samoinicijativno preuzeti takvu ulogu na sebe. Potreban je božanski pristanak prije nego što se duša usudi intervenirati između Boga i Njegovog stvorenja. Takav prinos ne bi imao nikakvu vrijednost da je Bog odbio čuti molitvu.”
Oni koji možda nisu upoznati s izrazom “duša žrtve” možda su ipak čuli za jedan od njegovih najspektakularnijih oblika: stigmatici, Kristove rane od raspeća, koje se obično pojavljuju na tijelu duše žrtve kao krvave i nezacijeljene rane na dlanove, stopala, stranu ili čelo. Poznato je da neki stigmatičari povremeno trpe Kristovo raspeće na mističan način, krvareći i previjajući se od boli u iskustvu Njegove muke i smrti u stvarnom vremenu. Neki su pretrpjeli “nevidljive stigme”, doživljavajući boli muke našeg Gospodina bez vidljivih fizičkih rana.
Sveti Pavao je rekao Galaćanima: “Na tijelu nosim Isusove biljege” (Gal 6,17). Iako je možda jednostavno mislio na ožiljke od višestrukog bičevanja koje je primio radi Boga, neki biblijski komentatori nagađali su da je apostol možda zapravo nosio stigme. U svakom slučaju, prvi potvrđeni slučaj stigmatičara, a svakako najpoznatiji, jest onaj svetog Franje Asiškog. Pet Kristovih rana dobio je nakon vizije 1224. godine, dvije godine prije smrti.
Do danas je poznato da su 62 kanonizirana sveca i blaženika Crkve imali stigme, a u 19. i 20. stoljeću zabilježeno je najmanje dvadeset drugih tvrdnji o stigmama. Neki primjeri stigmatika iz prošlog stoljeća: Sveta Faustina Kowalska (1905.-1938.), “apostol Božanskog milosrđa”, trpjela je “skrivene stigme”, bolove raspeća bez fizičkih rana, te je prinijela mnogo boli i duhovne muke za grešnike.
Sveti Pio iz Pietrelcine (1887.-1968.), kapucinski svećenik, bio je slabog zdravlja većinu svog života. Bio je stigmatik kojeg je đavao često napadao i fizički i duhovno, trpeći intenzivne boli i tijela i duše. Ipak, bio je i vrlo tražen ispovjednik koji je mogao vidjeti u dušu pokornika i bio je zaslužan za ozdravljenja još za života. Bilokacija, ekstaza i levitacija bili su među čudesnim i mističnim iskustvima povezanim s Padre Piom.
Theresa Neumann (1898.-1962.), prikovana za krevet s djelomičnom paralizom u dobi od 20 godina, primila je stigme u fazama počevši od 1926. Imala je vizije Kristove muke i iskusila je bol i rane u skladu s krunjenjem od trnja i raspećem. Navodno je krvarila iz ruku, glave i očiju tijekom svojih epizoda Muke, za koje se govorilo da su najgore svakog Velikog petka.
Martha Robin (1902.-1981.) bila je potpuno paralizirana u dobi od 28 godina. Nevjerojatno, s 25 godina više nije mogla uzimati hranu, a sa 26 nije mogla piti vodu. Posljednjih pola stoljeća Robin je preživljavala isključivo na tjednoj euharistiji. Odmah po primanju svete hostije ulazila bi u mistično iskustvo ili ekstazu muke Kristove. Na njezinu bi se tijelu pojavile stigme i rane od bičevanja i kruna od trnja. Robin je također bila u stanju čitati nečiju dušu, što joj je omogućilo davanje izvrsnih duhovnih savjeta, a činilo se da ima vrlo specifično znanje o događajima koji su se događali daleko od nje.
Alexandrina de Costa (1904.-1955.), teško ozlijeđena s 14 godina kada je skočila kroz prozor kako bi izbjegla silovanje u svom domu u Portugalu, ubrzo je svoju patnju shvatila kao svoje posebno zvanje. Do 25. godine bila je potpuno paralizirana i sve je vrijeme provodila u molitvi. Od 1938. do 1942. trpjela je mističnu muku Kristovu svakog petka poslijepodne tri sata, a za to vrijeme se mogla slobodno kretati. Poput Marthe Robin, živjela je samo na Euharistiji posljednjih 13 godina svog života.
Katolička crkva nikoga službeno ne označava kao žrtvu. Izraz proizlazi iz svjedočanstva onih koji su se susreli s kršćanima za koje se čini da prolaze kroz onu vrstu otkupiteljske patnje koju smo opisali. Status žrtve-duše, čak i kada je stvaran, stvar je osobnog otkrivenja. Shodno tome, Crkva nas uči da nismo dužni prihvatiti, kao dio katoličke vjere, legitimnost bilo koje osobe za koju se takva tvrdnja iznosi, niti autentičnost bilo koje mistične ili čudesne tvrdnje koja je iznesena u vezi s takvom osobom. To uključuje čak i one ljude čija je privatna objava odobrila Crkva. (Vidi Katekizam Katoličke Crkve o ovoj temi, br. 67). Ipak, temeljna duhovna istina – tako živo ilustrirana pojmom duše žrtve – i dalje ostaje: možemo prihvatiti bol i patnju ovoga života sa strpljivošću i ljubavlju za nakane i dobrobit sebe i drugih u Zajedništvu svetih.
