Znakovita poruka pape Franje: ‘Karneval je gotov’

U knjizi “Franjo među vukovima” koja na hrvatskom izlazi u srijedu, vatikanist Marco Politi opisuje prve mjesece papinstva Marija Bergoglia u kojima je demolirao klanove u vatikanskoj Kuriji.

Napokon na hrvatskom! Tako bi se najkraće mogao sažeti pogled na knjigu „Franjo među vukovima“, koju je prije pet godina objavio ugledni vatikanist Marco Politi, a ovaj tjedan izlazi i kod nas u nakladi Figulusa iz Koprivnice. Naime, osim što pregledno sažima prve godine pontifikata pape Franje i u naslovu aludira na susret sv. Franje s vukom u Gubbiu i pape Franje s „vukovima“, tj. njegovim protivnicima, vrlo slojevito otkriva plan poglavara Katoličke crkve za promjenu cijele Crkve, od njezina vrha do dna.

„Odmah na konklavi Franjo je pokazao prva odstupanja od tradicionalnih pravila. Pri presvlačenju odbija halju od bijele vune (roketu), mozzetu i stolu. Odbija također zlatni križ i zadržava svoj željezni. Zahtijeva jedino bijelu papinsku tuniku, koju je Ivan Pavao II. učinio simbolom noseći je na svojim putovanjima svijetom. Odjeven u papinske paramente (liturgijsko ruho), prima od kardinalā obećanje poslušnosti stojeći, a ne sjedeći na prijestolju. „Želio je zagrljaj“, izričito primjećuje jedan od nazočnih kardinala.

No, najprije se uputio k indijskomu kardinalu u invalidskim kolicima koji se nalazio u kutu Sikstinske kapele, kako bi ga zagrlio“, prisjeća se prvih trenutaka nakon Franjina izbora, dodajući kako je Bergogliov stil odmah postao prepoznatljiv već u njegovim prvim komentarima. „Njegov je govor neposredan, gotovo pučki, snažne duhovnosti, s idejom jedne dinamične Crkve. Neki kardinali frkću nosom uspoređujući ga s uzvišenim formulacijama Benedikta XVI. No jednostavan i iskren Bergogliov govor proizlazi iz želje da pokrene vode.

Franjo je ledolomac, komentirao je katolički spisatelj iz Sjedinjenih Država Michael Novak. Za obnovu je potrebno razbiti fosilizirane sheme. Franjo želi Crkvu u pokretu, koja se ne zatvara unutar svoje ograde zbog straha od nedaća. „Kažem vam: tisuću puta mi je draža Crkva koja je doživjela nezgodu, nego bolesna Crkva! Crkva koja ima hrabrosti riskirati da izađe“, ponovio je još mnogo puta u idućim mjesecima“, piše Politi, opisujući kako je Franjina odora jednostavna bijela reverenda, što je bio povod za prve kritike.

Dok jede, bilo tko može sjesti pokraj njega

„Kada je nakon izbora oblačio papinsku odjeću i odbio crveni ogrtač, rekao je ravnatelju papinskih liturgijskih slavlja mons. Guidu Mariniju: „Ne hvala, to Vi obucite… karneval je završio!“ Ta je apokrifna rečenica kružila među njegovim klevetnicima. Teško je zamisliti da jedan papa isusovac koristi tako nepristojan jezik. Dan nakon izbora Rimljani primjećuju da papa ne nosi klasične crvene cipele, purpurnu Pradu, zbog kojih je Ratzinger bio na udaru medija.

Njegove su cipele crne, stare i iznošene. To su ortopedske cipele kakve nose župnici i kakve je nosio u Buenos Airesu, u Nadbiskupskoj kuriji i u siromašnim četvrtima. Na ruci ima običan sat. Križ je na prsima željezni. Ne želi zlato na prstima. „Ribarev prsten“, koji će mu kardinal Sodano pokloniti u ime Kardinalskoga zbora, bit će srebrni“, piše Politi i podsjeća da papa radije živi u malome hotelskom apartmanu br. 201, jede u zajedničkoj blagovaonici, sjedi za stolom s drugima, dopuštajući bilo komu da sjedi s njim. „‘Tako ga je teže otrovati’, šale se u Buenos Airesu. ‘Ljudi me mogu vidjeti i živim normalnim životom… imam javnu jutarnju misu, jedem u blagovaonici sa svima… nisam izoliran’, piše jednomu argentinskom svećeniku.

Svakoga prijepodneva oko 10 sati Franjo odlazi u Apostolsku palaču radi poslovnih sastanaka, a poslijepodne ostaje u svojemu uredu u Domu svete Marte. Može ga se susresti u dizalu ili dok ide po kavu iz aparata, tražeći sitniš u džepu. Dva svećenika, susrećući ga prvih dana u dizalu, pozdravljaju ga mucajući, ne znajući trebaju li požuriti van ili mu poljubiti ruku. Ne odgovara mu biti odijeljen od svijeta: „Ne mogu živjeti sam… ne mogu… zbog psihijatrijskih razloga“, šaljivo objašnjava“, citira ga Politi, dodajući kako je Franjin nekonvencionalni stil u službi, prije svega, jednoga lucidnog plana, a to je „rušenje imperijalnoga oblika papinstva, carskoga polubožanskog apsolutizma, hranjenoga aurom nepogrešivosti, koji se stoljećima taložio na papinskome dvoru i krije se u samome poganskom naslovu Petrovih nasljednika: vrhovni svećenik“.

Crkveni poglavari narcisi

„Sve ono ‘sveto’ i glamurozno, dodano početnoj ulozi rimskoga biskupa, ne proizlazi iz kršćanstva, a još manje iz radosne vijesti. „Sve ono što se povezuje s Dioklecijanom definiralo se kao ‘sveto’: edikti, spavaća soba, straža, vikarijat palače“, piše povjesničar Giovanni Filoramo, prisjećajući se obreda kasnoga Rimskog Carstva. „Onomu koji je nazočio carskoj audijenciji bila je dozvoljena ‘adoracija purpura’, poruba carskoga ogrtača.“ Otuda potječe crvena boja papinskih čarapa i ogrtača.

Crvena boja krvi i simbolična spremnost za mučeništvo nemaju nikakve veze s tim. To je crvena boja apsolutne moći. Prostracija kardinala pred papom poništavanje je podložnika pred rimskim carem i pred perzijskim kraljem kraljeva. „Sveta Rota“, „Sveta Inkvizicija“, „svete palače“, „audijencije s ljubljenjem ruke“, „svete kongregacije“, „ljubljenje papinske papuče“, odražavaju prakse istočnih apsolutnih monarhija u kojima je gesta vladara bila vrhovni zakon. „Crkveni su poglavari često bili narcisi kojima su njihovi dvorani laskali i zlobno ih poticali. Dvor je guba papinstva“, povjerava Franjo Eugeniju Scalfariju, osnivaču novina „La Repubblica“.

Još prije pedeset godina bilo je moguće vidjeti pape na nosiljkama oko kojih mašu flabelumima, nasljeđem egipatskih faraona“, navodi Politi, objašnjavajući da papa, kako bi srušio imperijalnu Crkvu, namjerava upotrijebiti saveznike i suradnike iz raznih crkvenih sektora, „pogotovo stoga što se reforma Kurije, kao glavni adut struje koja ga je izabrala, u Franjinoj viziji ne smije ograničiti tek na puku reviziju funkcija u ime učinkovitosti“.

„Sve do Ratzingerova pontifikata Kurija je uvijek bila prikazivana kao struktura koja je na usluzi papinskoj vlasti. Franjo mijenja terminologiju. On iznosi namjeru da je pretvori u instrument u zajedničkoj službi pape i biskupa. Bergoglio je itekako svjestan da pokreće uznemirujući proces jer je Kurija, koja djeluje u ime vrhovnoga svećenika, stoljećima bila štovana kao snaga koja je upravljala katoličkim zajednicama cijeloga svijeta“, piše Politi.

On veli kako je u Franjinoj naravi biti „blizak“ te da „Karol Wojtyla, kojega su čak i u trenutku smrti oplakivali kao oca i djeda, koji je odavao dojam da se obraća svakomu u mnoštvu, ipak je očuvao svoj kraljevski autoritet i u osobnome kontaktu nije brisao razlike u položaju“. „Franjo poništava svaku barijeru.

Blizak je poput rođaka, razoružava iskrenošću kojom podsjeća na evanđeoske zapovijedi, propovijeda milosrđe i poziva ljude da se ne plaše nježnosti. U dvorani za audijencije djeca mogu ići k njemu dok drži govor. Poput ujaka, prolazi im rukom kroz kosu i ne uznemiruje se ako se tko od njih popne na papinski stolac. Jedini autoritet koji postoji i vlada u Crkvi – podsjeća – jest Krist, čiji je on učenik“, piše Politi, citirajući kardinala Taurana da se „Ivana Pavla II. dolazilo vidjeti, Benedikta XVI. slušati, Franju dodirnuti“.

Franji se, kaže on, ne sviđa kler koji nije na visini svojega poslanja i koj se gubi u lovu na materijalna dobra. „Boli me kada vidim časnu sestru ili svećenika u najnovijemu modelu automobila, ne može to tako“, poručuje grupi novaka i sjemeništaraca koje je primio u audijenciju, „automobil je potreban za posao, za kretanje… no uzmite neki jednostavan. Ako poželite neki dobar automobil, pomislite na djecu koja umiru od gladi“, citira papu i dodaje da su Franjo i Ivan Pavao II. jedini pape koji su radili. „U dobi od trinaest godina zarađivao je za život u tvornici čarapa, a potom je prešao u kemijski laboratorij.

‘Bio sam zaštitar u diskoteci’, neočekivano je povjerio župljanima u Župi svetoga Ćirila Aleksandrijskoga na periferiji Rima. Bergoglio je sa sedamnaest godina imao pravu djevojku i plesao je milongu i tango. Ne onaj beskrvni tango, srednjoeuropski, koji je i Wojtyla naučio zajedno s valcerom, kao što je bio običaj među mladima iz dobrih obitelji u vremenu između dva svjetska rata.

Bio je to argentinski tango, pun senzualnosti“, piše i konstatira kako je u Vatikanu i među crkvenom hijerarhijom širom svijeta neizmjerno zadovoljstvo zbog papine popularnosti, koja se reflektira na Crkvu. „Međutim, iza kulisa raste nezadovoljstvo zbog načina na koji Franjo svakodnevno demontira ikonu papinstva i sliku nedodirljiva vladara Katoličke Crkve.

Franjin način djelovanja previše je ‘pučki’, optužuju ga. Ista je optužba prije više od pedeset godina bila upućena Ivanu XXIII., čiju su seosku dobrohotnost ismijavali u usporedbi s preuzvišenošću Pija XII.“, piše Politi, podsjećajući na Franjin stav koji je oduvijek imao i kao nadbiskup i koji svojim svećenicima želi utuviti u glavu, a to je da svećenik ne smije biti činovnik, nego mora znati postupati sa savjestima polazeći od njihove konkretne situacije, pružati „puno milosrđa u ispovjedaonici“, olakšati pristup sakramentima, „odmah dati Božje stvari onima koji ih zatraže“.

I dati besplatno, jer svećenik nije vlasnik Božjih dobara, nego njegov posrednik. Svećenici znaju da je Jorge strog prema onima koji – crkvenim pravilima, raznim zaprekama i birokracijom – opterećuju svoje odnose s vjernicima. „Radije bih ja umro, nego da tebe ubiju”, rekao je dok je bio nadbiskup u Buenos Airesu svome svećeniku kojemu je mafija prijetila smrću i život mu je doista visio o koncu.

„U stvarnosti nema ničega ideološkog u papinu stavu. Bergoglio je uvijek bio protiv marksistički obilježene teologije oslobođenja“, objašnjava Franjinu poziciju Politi, odbijajući tako teze o isusovcu-marksistu Bergogliu.

Biskupi moraju biti kao očevi

„Franjin je imperativ religioznoga karaktera. Postoji nerazrješiva veza između Radosne vijesti kršćanstva i konkretne bratske ljubavi. Isus je uvijek poticao na pravdu i milosrđe prema siromašnima. Vjerska zajednica koja se pretvara da je stabilna, a da se pritom ne brine o uključivanju siromašnih, završit će izgubljena u „duhovnoj svjetovnosti, zamaskiranoj u religiozne prakse, besplodne sastanke ili prazne govore“, piše on i dodaje kako Franjo snažno potiče hijerarhiju na ponovno obraćenje.

„Biskupi moraju voditi, ne gospodariti. Biti bliski ljudima, kao očevi i braća, strpljivi i milosrdni. Živjeti stilom unutarnjega i vanjskoga siromaštva, bježeći od ambicija i vodeći jednostavan i skroman život. Umjesto biskupa koji zapovijeda, Franjo pokazuje lik pastira koji zna biti i ispred stada, kako bi mu pokazao put, i u sredini, kako bi ga držao na okupu, i iza stada kako nitko ne bi zaostao, no ‘ponajviše stoga što sâmo stado posjeduje vlastiti njuh za pronalaženje novih putova’.

Slika je biskupa koji uči iz njuha vjernika bez presedana. Posebice kada dolazi iz usta jednoga pape“, veli Politi i citira urugvajskog pravnika Guzmána Carriquirya, tajnika Papinske komisije za Latinsku Ameriku, koji kaže: „Bergoglio je nasljednik Petrov, a ne Konstantinov.“ Knjiga detaljno opisuje kako se Franjo uhvatio ukoštac s vatikanskim financijama i demontirao korumpiranu mrežu koja je sezala do samoga vrha Crkve, a uz mnoga navedena imena prepoznat će se i neki vlasnici računa u Vatikanskoj banci (IOR) povezani i s našim krajevima.

Papa, zapravo, neprestano provocira svojim stavom o siromašnoj Crkvi, pa Politi citira njegovu izjavu u centru Astalli kako „razni samostani ne trebaju Crkvi kako bi ona od njih napravila hotele i zarađivala novac“.

Zna se kretati cik-cak

„Njegov je poziv jasan: ‘Zatvoreni samostani? Trebali bi služiti Kristovu tijelu, a izbjeglice su Kristovo tijelo.’ Rim je pun samostana i generalnih kuća pretvorenih u hotele, koje su često prodane posredstvom mešetara u nejasnim transakcijama. Taj trend ne opada. Dok se papi Bergogliu bliži sedamdeset sedmi rođendan, nekadašnja rimska generalna kuća jedne redovničke zajednice – pretvorena u luksuzni Grand Hotel del Gianicolo, s četiri zvjezdice i bazenom – zaplijenjena je tijekom antimafijaške operacije ‘anti’Ndrangheta’“, piše Politi, navodeći kako Franjini neprijatelji djeluju i govore iza kulisa.

„Prikrivaju se u klimi općega odobravanja, iskazuju poštovanje papi i ne prihvaćaju čak ni da ih se naziva njegovim neprijateljima. Kažu kako ne žele da pogriješi. Privatno znaju biti oštri. U nekim krugovima Kurije moderno je ismijavati Franjin jednostavan način govora i pripisivati mu slabo poznavanje doktrine. „Govori poput seoskoga župnika“, jedan je kardinal rekao Andrei Riccardiju.

„Da su svi seoski župnici tako govorili, povijest Crkve bila bi drukčija“, odgovorio je voditelj zajednice Svetoga Egidija“, citira Politi i dodaje kako Franjin govor iritira i plaši najtradicionalnije sektore Kurije i iritira kada šiba „nečasne svećenike“ koji se prepuštaju ispraznosti i prepoznaju se po „izvještačenome stavu i govoru… svećenik-leptir, obožavatelj boga Narcisa“.

„Kurija je složen svijet“, veli Politi, „mješavina nacionalnosti, mozaik osoba velikoga i maloga kalibra, uglavnom oživljen jakim osjećajem za misiju i snažnom privrženošću prema instituciji. Te su osobe često – ne uvijek – motivirane ponosom što rade u upravnome središtu međunarodnih razmjera. Složen je mentalitet visokih dostojanstvenika koje nije moguće odmah lako klasificirati po kućicama. Ima prelata koji su spremni pričestiti rastavljene i ponovno vjenčane osobe, a zatvoreni su za povjeravanje upravljačkih pozicija ženama.

Postoje oni koji ne osuđuju homoseksualne osobe, a beskompromisni su prema papinoj obvezi slijepoga pridržavanja protokola. Neki su otvoreni na socijalnome planu i istovremeno se opiru mogućnostima demokratizacije crkvenih institucija. Sfere tradicionalista i reformatora imaju puno nijansi, svatko ima svoje razloge, postoje područja u kojima se slažu“. No, kako veli – Franjo se zna kretati cik-cak. Zapravo, u tijeku je promjena modela papinstva i Franjo mijenja model Crkve.

Nasljednik će se, kako misli Politi, vjerojatno vratiti živjeti u papinski apartman, no neće se više moći okružiti raskoši kao nekada. Povrh svega, neće imati neograničenu autoritarnu vlast. „Carski apsolutizam papā nepovratno je narušen. Papa Franjo svijetu se predstavio kao Isusov učenik, nakon njega će teško neki papa moći uzaći na prijestolje tvrdeći da je Kristov opunomoćenik. Papa Franjo nema puno vremena za svoju revoluciju.

U Argentini, gdje su mu se mnogi obraćali s ‘ti’ i gdje imaju manje strahopoštovanja, neki vjerski predstavnici računaju s tim da nema još puno godina na raspolaganju. Crkva je tijelo koje se sporo kreće i još sporije mijenja. Bergoglio ima ograničeno vrijeme za ostvarenje svoga programa“, piše i dodaje kao na budućim konklavama Europa više neće imati većinu.

„Izračunato je da će Franjo u petšest godina obnoviti više od polovine konklava i ostaviti dodatno globalizirani izborni kolegij. Već sada budućnost katoličanstva nije više u rukama Staroga kontinenta, nego u mnoštvu Trećega svijeta“, zaključuje Politi i dodaje kako papa Franjo nema iluzija te misli kako Crkvi koja nije bliska ljudima i ne pokazuje Isusovo lice kao ljubav i spasenje prijeti rizik od umiranja. Bespovratna revolucija „No argentinski je papa ipak uporan.

Izgradnja sinodalne Crkve, koja više nije monarhična, ostaje njegov ključni cilj. Ako uspije pretvoriti Sinode biskupa u trajan instrument sudioništva u papinskoj vladi, učiniti ih malim koncilima na kojima se određuje smjer kretanja Crkve u moru modernosti – koji će u budućnosti uključivati i cijeli vjernički narod, muškarce i žene – ako će se njegova ideja siromaštva probiti u crkvenome sustavu, Bergogliova će revolucija postati nepovratna“, kaže Politi u knjizi koja od ovoga tjedna nalazi put i do hrvatskih čitatelja.

www.medjugorje-news.com/vecernji.hr Autor: Darko Pavičić