“Život je život, brani ga!” Spina bifida je radosni križ koji je promijenio naš život

Ovo svjedočanstvo plod je Božje milosti i potpunog predanja Bogu. Neka Bog blagoslovi svakoga tko ovo čita i neka dođe do onog srca do kojega je potrebno. 

Odakle krenuti? Zovem se Ana, imam 28 godina, udana sam za divnog supruga Ivana. Imamo trogodišnju kćer Ivu, a pod srcem nosim sina Jakova koji se treba roditi za dva mjeseca. Naizgled smo jedna obična mlada obitelj, ali zapravo smo totalno drukčiji od drugih.

Naša priča počela je u jesen 2016. godine, kada sam se udala za svog supruga. Bili smo mladi, 24 godine oboje, ja tek završila fakultet, na stručnom osposobljavanju, suprug je radio još od završetka srednje škole. Nismo se previše brinuli, imali smo planove kao i svi, ali se nismo njima opterećivali. S obzirom na to da je iza nas bila četverogodišnja veza na daljinu, bili smo željni jedno drugog i samo nam je bilo važno da smo zajedno.

Imala sam sve što mi je bilo potrebno, a ipak sam osjećala nemir – željela sam biti bliže Bogu i razumjeti Njegovu patnju 

Živjeli smo sami u iznajmljenom stančiću, radili, otisnuli se u bračne vode i nedugo nakon vjenčanja saznala sam da sam trudna. Bili smo iznenađeni, ali presretni. Sve je bilo u redu, ja sam odrađivala staž, trudnoća je bila školska. Prolazili su dani i došla je korizma 2017. godine. Tijekom korizme obično puno razmišljam o svojoj vjeri i pokušavam preispitati idem li pravim putem. 

Bila sam na križnome putu, sjećam se kao danas. Stajala sam i slušala o tome kako se Isus mučio za nas, osjećala sam se tužno. Nedostojno. Razmišljala sam o tome kako imam sve ono što mi je potrebno (divnog muža, posao, nisam ni gladna ni žedna, živimo sami, sretni, svi zdravi, dijete na putu), a i dalje sam ponekad nemirna i nezadovoljna. Pitala sam se zašto je to tako. 

Pomislila sam kako ne osjećam neku ljubav ni povezanost prema Isusu, a On je toliko toga meni dao. Zašto sam se tako uljuljala? Znam da sam tada u sebi pomislila – Isuse moj, daj mi pošalji nešto da me trgne, ne želim biti mlaka, želim gorjeti u toj vjeri, želim biti sva tvoja. I tako je završila misa, a ja sam otišla kući mirna. Nisam ni slutila sto mi je On spremao. 

Nekoliko dana poslije bio je Veliki četvrtak, imala sam kontrolu u 27. tjednu trudnoće. Cijelim putem sam šutjela, imala sam neki čudan predosjećaj, ali sam mislila da je to normalno. Za vrijeme ultrazvuka doktorica se uozbiljila. Inače nije bila takva, a sada je samo šutjela i uzdisala. U jednom trenutku sam je pitala je li sve u redu, sa suzama u očima okrenula se prema meni i rekla mi da nije.

Kada sam saznala da nešto nije u redu, plakale smo i liječnica i ja

Vaše dijete ima problem sa mozgom, proširene komore na mozgu i glavica je zbog toga veća nego što treba biti.

 U tom trenutku meni su se začepile uši, mislim da mi je skočio tlak, nisam ništa čula, nisam je ništa razumjela, plakala sam, zamalo je zaplakala i ona. Pitala sam je što to znači, što očekivati. Ne znam što su to komore, tlak, što će sada biti? Nisam znala što nas čeka. Pisala mi je uputnicu za bolnicu, a ja sam sjedila i gledala u jednu točku, doktorica me nije ni pokušavala utješiti jer ni sama nije znala kako. Dala mi je uputnicu i rekla da se nakon Uskrsnog ponedjeljka, u utorak, odmah javim u bolnicu. 

Uplakana sam izašla van, suprug je sjedio u čekaonici. Nisam mu znala ni reći što je bebi, samo sam znala da nije dobro i da je u pitanju mozak. Nije plakao, šutio je, putem do kuće plakala sam kao nikad u svom životu, naplakala sam se za sve što me čeka.

Suprug je išao u noćnu smjenu, a mene je dovezao kod mojih da ne budem sama. Kod kuće sam se smirila, roditelji i obitelj su bili svjesni da nije dobro, ali su vjerovali da će Bog sve okrenuti na dobro. To mi je dalo snagu da se odlučim na borbu. 

Prvi put u životu doživjela sam svu dubinu i bol križnog puta

Obrede Velikog četvrtka, petka i subote pa i sam Uskrs, nikada nisam razumjela kao tada. Odjednom sam cijeli križni put mogla primijeniti na sebe. Odjednom sam se sjedinila s Gospom koja je patila gledajući Sina na križu. Odjednom sam susrela Isusa onakvog kakav je uvijek tu bio kraj mene. Ali ga ja nisam prepoznala od svoje taštine, oholosti, ambicioznosti. Sve sam ja mogla sama, za njega takvog nije bilo baš puno mjesta u mom životu. A sada, sada me samo On razumije… 

Plakala sam sama u crkvi, sve me toliko taknulo, osjećala sam da ja to mogu, da nisam sama. Odlučila sam uzeti svoj križ i ići za Njim. Znala sam da neće biti lako, ali sam ga hrabro stavila na sebe i krenula u borbu. 

Nakon Uskrsa, u bolnici ništa puno nisu znali reći. Svi su se samo čudili, šutjeli, pogledavali… Znala sam i po tri puta na dan ići na ultrazvuk, uvijek neki drugi liječnik. Jedni druge su pozivali, čudili se, gledali kao u neki fenomen u prirodi. 

Nitko me nije ni pitao kako se osjećam, svi su samo bili zaokupljeni neobičnim slučajem

Toliko me to boljelo, nitko nije sa mnom ni razgovarao, niti me pitao kako se osjećam. Samo su gledali u ekran, nekad ni ne pogledavši u mene. Samo bih zatvorila oči i molila… Molila Boga da nikad ne ode od mene, da me ne ostavi samu, da mi da snagu da izdržim, da sve bude kako treba biti. Davali su svakakve prognoze, da će dijete biti biljka, da je mozak pun vode, isticali su da na pobačaj ne mogu otići jer je trudnoća visoka. Rekla sam doktorici da to svakako ne bih ni učinila, samo me pogledala. 

Prolazili su dani, tjedne kontrole i puno začuđenih lica doktora, nitko nije znao što će biti s našom curicom. Išla sam na sve pretrage, sve je bilo u redu, ali dijete nije bilo dobro. Ona se redovito micala u trbuhu, suprug i ja smo uređivali sobu i čekali dijete kao da je sve u redu. 

Dana 4.7.2017. godine u 10:23 u 37. tjednu trudnoće, rodila se naša Iva. S obzirom na to da sam bila pod općom anestezijom, suprug je bio sam u hodniku. Dobio je papirić na kojem su pisali podaci o djetetu i rekli mu da ide tražiti bebu na pedijatriju. Sav izgubljen, uplašen, ne mogu ni zamisliti kako mu je bilo. 

Naša je realnost bila daleko od slatkog filmskog poroda

Nije to onaj klasičan porod iz filmova, kad ti suprug drži ruku, pa presiječe pupčanu vrpcu pa se slikamo i šaljemo obitelji, pa se poljubimo i onda on dođe s buketom i svi sretni. Ja sam na intenzivnoj, dijete na intenzivnoj, on sam luta po bolnici, šalju ga s jedne strane na drugu. To je bila naša realnost. 

Probudila sam se u sobi s još dvije žene koje su to isto jutro imale carski rez. Čekala sam pedijatra da mi kaže što je s malenom. Ušao je u sobu, relativno mlad liječnik, krivo izrekao moje prezime, znala sam da mene treba. Sjeo je na rub kreveta i pogledao me. Pitao me što su mi rekli u trudnoći, po stoti put sam sve to nabrojala, nasmijao se. Rekao je da ima normalnu glavicu, nema tlaka u glavi, ali je rođena sa rascjepom kralježnice – spinom bifidom. Rekao mi je da mora na operaciju da se ta rupica na leđima zatvori i da je moj suprug sve to potpisao. Rekao mi je da sad mrda nogama, piški i kaka sama, ali da to sve nakon operacije neće moći. Rekla sam: ,,Dobro, hvala Vam.” Otišao je. 

Ove dvije žene sa mnom u sobi su me samo pogledale. A ja sam osjetila olakšanje jer sam barem znala konačno što je djetetu. Kad su me smjestili u sobu, suprug mi je pokazao sliku naše bebe. Izgledala je tako lijepo i bucmasto i zdravo. Ja je nisam vidjela prva tri dana. A kad sam je vidjela nakon njezine operacije, nisam mogla suspregnuti suze. Mala bebica od tri kilograma u inkubatoru, sa cjevčicama i operiranim leđima, spavala je kao anđeo. 

Napokon smo saznali da se naš križ zove spina bifida

Sve je prošlo, došli smo doma. S bebom i ukrasnom vrećicom punom lijekova, katetera, rukavica i sve silne opreme. Nismo znali što nas čeka, ali ta prekrasna djevojčica velikih očiju bila je vrijedna svega. Zaljubili smo se u nju na prvi pogled. Operacija je prošlo dobro i sad je krenula kompletna rehabilitacija i dijagnostika. 

Moja mama je bila s nama prve dane, suprug je radio tri smjene, alarm na mobitelu je zvonio svakih sat vremena. Pila je tri vrste lijekova, trebala je, naravno, jesti i s obzirom da nije mogla sama mokriti, svakih 4 sata trebalo joj je staviti kateter. Kad bi mobitel zvonio, pisalo je što sad moram da ne bih slučajno dala krivi lijek. 

Nakon mjesec dana imali smo termin u Klaićevoj bolnici da se naprave još neke pretrage. Za vrijeme jedne pretrage ona je samo počela plaviti i prestala je disati. Nije više bila ni plava nego crna. Doktor ju je zgrabio i odveo na intenzivnu zajedno sa sestrama, ja sam ostala sama u sobi. Tresla sam se, ne znam koliko je to trajalo, molila sam Boga da bude uz nju. 

Nakon nekog vremena čula sam korake, liječnik je ušao u sobu. Prva stvar koju me pitao bila je: ,,Jeste li vi nju krstili?” Rekla sam da nismo, da je bila u bolnici 2 tjedna nakon poroda i da smo planirali obaviti krštenje sad kad se vratimo iz Zagreba, s obzirom na to da je tek imala mjesec dana i nismo to ništa stigli organizirati. Rekao mi je da razumije, ali će on sad odmah pozvati bolničkog kapelana jer Iva nije dobro i vjerojatno neće dočekati jutro. Zahvaljujem mu se i dan danas na tome, što ga je Bog poslao. Bila sam slomljena, uzeo je mobitel i čula sam kako je rekao pateru da su sati u pitanju i da dođe što prije. Liječnik je rekao da pozovem supruga i da je to to. Ona je na aparatima, ne diše sama, ne reagira ništa. 

Ona je bila loše, a ja sam se osjećala kao Isus u Getsemaniju

Ja sam otišla u sobu u kojoj smo nas dvije bile i došla pokupiti stvari s obzirom da nemam tamo što više raditi. Žene s kojima sam bila u sobi su mislile da se šalim. Sat vremena prije mi smo bile s djecom zajedno u sobi, smijale se, ja sam išla na pretragu, sad odjednom moja cura leži na intenzivnoj na respiratoru. S obzirom da je to odjel na kojem su najugroženiji pacijenti, ja nemam pravo biti u bolnici, nisam ni razmišljala kud ću ja ići. Muž je trebao doći za 4 sata do Zagreba. Na hodniku sam čekala sa svećenikom da nas pozovu unutra i da je krstimo. 

Sjedeći na hodniku, plačući, razmišljala sam o svemu. Kad sad vratim film, to me podsjeća na onu scenu iz Pasije kad Isus moli u Getsemanskom vrtu, a napada ga Sotona. Rekla sam Bogu: ,,Ja sam je rodila, brinula se za nju, znaš da to mogu i dalje kakva god bude, ali sve je u Tvojim rukama, sve je na Tebi i u Tvojim rukama.” 

Ali onda krenu misli: ,,Bože, zašto mi, čemu ovo sve, pa neće valjda živjeti samo mjesec dana, koliko će to sad trajati, koliko će ona biti na aparatima…” Onda shvatiš od koga su te misli pa se opet vratiš Bogu. Osjećaš da će sve biti dobro ako Mu samo vjeruješ i sve predaš. 

Božjom Providnošću Iva je primila sakramente koji su joj udahnuli novi život

Ušli smo unutra, tako je beživotna ležala, svećenik ju je krstio i dao bolesničko pomazanje. Izašla sam uplakana van i nisam znala kud, a pred vratima intenzivne dočekali su me muževi ujo i ujna. Odveli su me u kafić i tu smo čekali mog supruga. Oni su mi ulili snagu, oni inače imaju dijete sa cerebralnom i rekli su mi odmah: ,,Ne brini se, ta djeca su borci, vidjet ćeš da će se izvući.“ Kad smo se smjestili navečer kod njih, suprug i ja zaspali smo kao bebe. Onaj osjećaj kad svome Ocu predaš brige i znaš da će ih On riješiti, tada stvarno spavaš mirno. Kad znaš da ne možeš dalje sam, a vjeruješ da te netko čuva. Tu nema straha. Jednostavno nema, ako Mu istinski vjeruješ. 

Sutradan kad ju je suprug vidio tako priključenu na aparate, počeo je plakati i izašao je van. Prvi put otkad nam se to sve događa, vidjela sam njegove suze. Pomislila sam – neka se isplače, bit će mu lakše. Uvijek svi nekako majke gledaju, a očevima je jednako teško. Dva-tri dana suprug i ja išli smo u posjetu Ivi svako popodne kad su posjete bile dozvoljene. Bila je uvijek isto.

Dan prije Velike Gospe,14.8. moja je mama javila hodočasnicima koji su išli pješke u Ilaču Gospi da mole za Ivu, saznala sam poslije za to. Taj dan kad smo joj došli u posjetu ležala je budna, disala je sama. Doktorica nas je dočekala i rekla nam da joj možemo dati bočicu, da je skroz došla k sebi. Nakon toga je samo rekla: ,,Ja ne znam što je ovo bilo, zašto je ona prestala disati, njeno stanje je ostalo isto kao i prije ove kome. Ja ovo nisam još doživjela.“ Znala sam u sebi – to je moj Bog i Majka Marija i čudo Velike Gospe. 

Vjerujem da ju je krštenje spasilo i vratilo u život, što drugo kad su je svi otpisali, a Njemu je sve moguće. Kad vidite u očima liječnika to čuđenje, znate da je to Božji prst. 

Spina bifida zakucala je na vrata naših srca i drugi put

Par dana nakon toga Ivu smo doveli kući i nikad se to više nije ponovilo. Suprug zna reći da je 14.8. njezin drugi rođendan. Rasla je, išli smo na terapije, kontrole, bilo je još jednom kritično, sepsa, dijete u bolnici, a ja kuma u svatovima, borbe ne prestaju. Ali ona napreduje, nama je život predivan s njom. 

Odlučili smo se preseliti u Njemačku zbog njezine budućnosti, liječenja, školovanja i ostalog. Nažalost, u našoj zemlji djeca s teškoćama i općenito osobe s teškoćama nisu baš integrirani u društvo kako bi to trebalo biti. Ovdje Iva najesen kreće u vrtić u kojem ide na vježbe, druži se s djecom i ima svu potrebnu skrb. Dobila je i pomagala pomoću kojih sad lagano učimo hodati. 

Ali tu našoj priči nije kraj. Kad smo Iva i ja došle u Njemačku, razgovarala sam sa suprugom, razmišljali smo o tome da imamo još jedno dijete, nismo planirali sad baš, ali uskoro. Bojala sam se, suprug i nije toliko, počeli smo se opuštati, osjećala sam da me pušta strah, da nema potrebe za njim jer Bog nikad ne daje ono što ne možemo podnijeti. Na svetog Ivana napravila sam test za trudnoću i bio je pozitivan. Bili smo opet iznenađeni, ali i jako sretni. Radovalo me što Iva neće biti sama. Išla sam redovno na kontrole, sve je bilo u redu, osim što sam imala jako velike mučnine. Bogu sam posvetila odmah ovo dijete, predala ga Srcu Isusovom i Marijinom, ali opet sam imala neki čudan osjećaj. 

Svi su mi govorili da je to normalno zbog prve trudnoće. Sve do 20. tjedna kad je potvrđeno, naš sin također ima spinu bifidu. Šanse da dobijete dvoje djece sa spinom bifidom su 4%. Unatoč tome što sam pila folnu kiselinu, unatoč tome koliko je to rijetka pojava, nama se dogodilo. 

Kada je otkrivena spina bifida, liječnici su odmah ponudili pobačaj

Ne znam kako opisati osjećaj kad smo to saznali. To sam jutro prije odlaska na kontrolu gledala misu na Laudato TV-u. Bila sam nervozna večer prije jer se u 20. tjednu radi detaljan ultrazvuk tzv. anomaly scan i tada se obično spina i otkriva. To me malo mučilo. Ujutro sam poranila, pogledala misu, Bogu sve predala i smireno otišla na pregled. Kad su nam rekli, nije bilo suza, nije bilo tuge ni razočarenja, nije bilo šoka. Iva je kraj nas, je li ona razlog za tugu, nesreću, razočaranje? Zašto bi onda bio naš sin? 

Liječnici u Njemačkoj nisu zabilježili takav slučaj još, bar ne ovi s kojima smo mi u doticaju. Možda je neki genetski poremećaj, možda ja imam neki problem u tijelu, možda se suprug i ja nešto ne podudaramo, ne znamo to još, znat ćemo kad se dijete rodi. 

Ponudili su nam opciju abortusa jer je to nešto što ovdje u Njemačkoj u slučaju neke anomalije mogu učiniti do kraja trudnoće, ali to ni u jednom trenutku nije opcija. Pazite, to u mojoj glavi kao da ne postoji. Ali moram priznati, ne misle svi tako. Kad smo rekli, većina ne govori svoje mišljenje, a bilo je onih koji su direktno upitali: ,,Pa zašto ga ne skloniš”? I to te pitaju tako otvoreno i normalno da se ja pitam što je s nama ljudima. 

Ne možemo ni sebe ni svoju djecu sačuvati patnje, ali možemo patnju živjeti s vjerom i nadom u uskrsnuće

Neka mi samo netko objasni kako da ja svoje dijete koje osjetim 20 tjedana pod srcem ubijem, kako da dođem u bolnicu, na svoju inicijativu ubrizgam u njega nekakav otrov, onda on umre i onda ga svojom voljom rodim mrtvog? I vratim se kući kao da je sve u redu, nastavim živjeti bezbrižno kao da ga nikad nije bilo. Oprostite svi kojima to nije jasno, ali ja to ne mogu. To znači da moja Iva koja trenutno ne hoda i ne može sama piškiti treba umrijeti? Znači li to onda da neka osoba koja dobije rak ili se susretne sa invaliditetom u kasnijoj dobi treba umrijeti odmah? Ili se treba boriti za život? Biste li se vi borili za svoj život da se razbolite ili biste popili otrov i presudili si? Ja bih se borila, kao što se borim i za svoga sina, a znam da mnogima nije jasno zašto. Zato što je on još mali i ne može sam, ali ja sam tu i uvijek ću biti. Nositi ih oboje na leđima do kraja svog ili njihovog života. 

Netko će reći: ,,Ali ta se djeca pate.” Život je patnja, ja ih od toga ne mogu sačuvati. Ova patnja je smisao naše vjere. Pogledaj taj križ, iz njega vidiš samo patnju i ništa drugo. Ali znaš da će sve proći, doći će Uskrs, znam da će doći dan kad će moja Iva trčati radosna u raju bez katetera i boli. Ja to znam, to je istina. Sve ovo što sad ovdje trpi, Bog će jednom nagraditi. A za što živimo tu nego za vječnost, razmišlja li itko o toj vječnosti? O tome da treba pred svoga Stvoritelja jednom stati? Bolje ti je ući u kraljevstvo Božje bez oka ili ruke, nego otići u oganj vječni. Pazite, to su činjenice, ne piše to bezveze u Bibliji. Zašto o tome nitko ne razmišlja?

Biti katolik znači uzeti svoj križ i ići za Kristom – s Njim umrijeti i uskrsnuti

Ne znači biti katolik otići na misu nedjeljom i pomoliti se navečer za zdravlje svoje obitelji. Uzmi svoj križ i idi za mnom! Ako je moj Spasitelj patio, zašto bi meni ili mome djetetu bilo lakše? Patnja je smisao, sv. Faustina je molila da još više pati od radosti i ljubavi prema Gospodinu, a mi samo želimo izbjeći patnju. To nije Isus, to je neka druga vjera. Hvala svima koji su uz nas, obitelj i prijatelji koji nas podržavaju i vole nas i našu djecu. Hvala i onima koji to ne razumiju, jednog dana im možda budemo primjer ili utjeha kad njima dođe teško. 

Bolest je dio života, smrt je dio života i protiv toga ne možemo. Rađajte djecu koju vam Bog daruje, bilo to peto dijete, bolesno ili ne znam kakvo, molite se, Bog sve okrene na dobro, budite istinski radosni jer nosite Krista u sebi, Krista koji uvijek pobjeđuje. Možemo se moliti, nositi križ, koračati radosno uz našeg Spasitelja, težiti tome da budemo sveti i tako doći svome Spasitelju u zagrljaj. Nisam sveta, griješimo i suprug i ja, obraćenje traje do kraja zemaljskog života, treba snage za izdržati ovo sve. Ali svaki dan neka nam bude misao vodilja: ,,Činim li sve moguće da se svidim svome Bogu kako bi me primio u svoje stanove?”

Sad razumijem Isusa koji grli svoj križ, a svjetina to ne razumije. On zna koje blagoslove će primiti.

Svijet to ne razumije, ali spina bifida nije ugušila moju zahvalnost

Nakon svega ovoga proživljenog Bog je u mene usadio svoj mir, pravi mir, koji od Njega dolazi, koji nisam imala nikada. Ne molim puno za ozdravljenje, možda je to greška, samo molim za snagu i neka bude Njegova volja. On zna koje su moje majčinske želje skrivene duboko u mom majčinskom srcu, zna On kako mi zna biti teško i kako noćima plačem razmišljajući o budućnosti svoje djece. Ja sam samo njihova majka i teško je nekada. I onda znam – i Gospa je plakala pod križem, ali sve je prihvatila. I ona je mogla Bogu reći ne, ali je rekla – Neka mi bude po riječi Tvojoj. Ona je vječna snaga i moja vodilja. 

Hvala Bogu što mi je dao supruga, Ivu i sina koji uskoro dolazi. Hvala Gospodinu na svemu što nam daje, u svemu je njegova milost. Hvala Mu na ovoj radosti koju ima naša mala obitelj. Samo neka nam pomogne da ne budemo mlaki i da uvijek radosno svjedočimo ljubav i vjeru do kraja naših zemaljskih života. Uvijek je život vrijedan, od trenutka začeća do smrti, kakav god bio, nismo mi ti koji određujemo njegovu vrijednost. Kako je rekla Majka Terezija: ,,Život je život, brani ga!“

Budite hrabri i odvažni, Bog vas blagoslovio!

www.medjugorje-news.com/rastimo-u-vjeri.com