Život je život, brani ga – divno svjedočanstvo mladića čija je majka umjesto smrti odabrala život
Sa portala hkm.hr prenosimo svjedočanstvo studenta Vite Čapete čija majka je odbila pobačaj i prihvatila roditi dijete kakvog ga je Bog zamislio te nije gubila vjeru u pozitivan ishod nepovoljne situacije.
Pobjeda svetih, YouTube kanal studentskog kapelana Riječke nadbiskupije fr. Ivana Dominika objavila je svjedočanstvo mladića Vite Čapete u kojem on svjedoči pobjedi života u situaciji kada je medicinski nemoguć bio pozitivan ishod njegovog zdravstvenog stanja. Svjedočanstvo možete poslušati na poveznici.
Student bioetike u Rimu na Papinskom sveučilištu Regina Apostolorum, Vito Čapeta rođen je u šestom mjesecu trudnoće nakon što je njegovoj majci iscurila plodna voda i prisilila je na preuranjen porod. Doktori su joj tada rekli da od Vite neće biti ništa i da se ne nada zdravom djetetu, a preporučili su joj i abortus poručivši joj da joj je dosta troje zdrave djece koje ima te da joj on ovakav bolestan nije potreban.
Majčina vjera u Božji plan
Majka nije razmišljala o pobačaju, već je odlučila prihvatiti sina što god bilo s njime. Vito je bio visok 35 centimetara i kako svjedoči, cijela njegova ruka bila je tek veličine jagodice palca jedne odrasle osobe. Kako se Vitini vitalni organi nisu razvili, a imao je i brojne druge probleme, nisu ga po rođenju predali majci u ruke nego je odmah smješten u inkubator.
Hranu je primao putem sonde te je dva i pol mjesecu bio priključen na respiratoru. Ipak, majka je ubrzo od svog sina primila divnu poruku i tada je znala da će sve biti dobro. “U jednom trenutku majka je došla kako bi mi izdojila mlijeko. Uhvatila me za ruku, a ja sam joj sa dva prsta snažno pritisnuo ruku, a ona je iz moje geste iščitala poruku da će sve biti dobro”, svjedoči Čapeta.
Vito Čapeta (u sredini) / Foto: Facebook
Prisjetio se nekih od brojnih peripetija koje su se dogodile u bolnici. “Dva puta su me reanimirali, a od tog se jednom respirator zaledio. Bio sam sav plav. Zanimljivo je kako je majka te večeri oko 22 sata dobila poticaj doći u bolnicu i tada je vidjela da je respirator isključen”, posvjedočio je Čapeta.
Vitina majka od početka je vjerovala kako će njezin sin biti dobro baš kao i njezino ostalo troje djece, a imala je i vizije koje su na to upućivale. “Majka je imala vjere da ću sjediti s njima za stolom, da ću se iz bolnice vratiti živ i zdrav. Viziju je dijelila s prijateljima koji su joj govorili da se ne pouzdaje u njih i da stvari neće biti dobro. Doktori se nisu željeli izjašnjavati jer su bili jako suzdržani oko moje prognoze za budućnost. Medicinski gledano, trebao sam biti invalid lišen vida i sluha od kojega ništa neće biti”, prisjeća se Čapeta.
Majka je vježbala sa mnom, izravnavala mi je prste, masirala noge i vraćala me u položaj fetusa. Međutim, jedan prst ostavila je zgrčen kao podsjetnik, da bih ja jednog dana zahvaljivao Bogu za zdravlje.
Nakon situacije u bolnici, kada se Vitin inkubator zaledio, njegova majka odlučila je preuzeti stvari u svoje ruke. Odvela je sina kući iz bolnice. Prethodno je zamolila medicinsko osoblje za savjet oko brige za dijete jer je on cijeli bio u grču, njegove ruke i noge bile su stisnute i nije se micao. Poručili su joj da vježba s djetetom sljedećih godinu dana, što je ona neumorno radila cijelo vrijeme. “Majka je vježbala sa mnom, izravnavala mi je prste, masirala noge i vraćala me u položaj fetusa. Međutim, jedan prst ostavila je zgrčen kao podsjetnik, da bih ja jednog dana zahvaljivao Bogu za zdravlje”, naglasio je Čapeta.
Sretno djetinjstvo Božjeg miljenika
Kako mu se pluća nisu u potpunosti razvila zbog preuranjena rođenja, tako je obitelj odlučila otići bliže moru gdje je zrak čišći jer se Vito često gušio. Tako su odselili u Veprinac, srednjovjekovni gradić u sastavu Opatije u kojem je Vito imao prilično sretno djetinjstvo.
“Imao sam predivno djetinjstvo. Nisam volio učiti, čak ni profesori nisu polagali velike nade u mene jer mi nije išla matematika. Profesori su poručili majci da odustane od mene i ne upisuje me u srednju školu. Međutim, Bog je imao smisla za humor. Preko jednog svećenika otkrio sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i to me preusmjerilo prema intelektualnim vodama kada uzmemo u obzir da sam ja htio ići za kuhara
. Zahvaljujući županijskom natjecanju u odbojci dobio sam jedan bod koji mi je omogućio odlazak u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u sjemenište”, istaknuo je Čapeta i dodao potom kako se na odlazak u sjemenište odlučio iz razloga što je oduvijek volio biti okružen ljudima, volio je društvo i aktivnosti suživota i to ga je privuklo kod sjemeništa.
Put je bio trnovit i nije bilo lako doći do studija bioetike, no Bog uslišava želje srca.
Nešto kasnije, shvatio je da svećeništvo nije poziv koji je Bog namijenio za njega i otvorio se pozivu za bračni život. U to vrijeme dok je razmišljao što dalje, otkrio je bioetiku. “Rekao sam sam sebi to je to, moram ići u tom smjeru. Put je bio trnovit i nije bilo lako doći do studija bioetike, no Bog uslišava želje srca. I točno osjećam da je moja situacija kada sam trebao biti abortiran, kao jedan motor koji me gura da bolje studiram, da se više dajem i da promoviram vrijednost života”, poručio je Čapeta.
