Život bez križa za kršćanina je nemoguć, koliko si spreman patiti?
Život bez križa za kršćanina je nemoguć, koliko si spreman patiti? Kada je 1951. po dolasku u Krašić jedna novinarka upitala blaženog Alojzija Stepinca: “Što ćete raditi u Krašiću?”, on je jednostavno odgovorio: “Radit ću i trpjeti za Crkvu.”
To što je rekao, i činio je do posljednjeg daha svoga života, pa je i svoju životnu i kršćansku misiju na kraju i ispunio: živio i je trpio za Boga, za Crkvu, za svoj hrvatski narod. Dok je boravio u Krašiću i Lepoglavi, lomili su ga, progonili i mučili samo da se odrekne križa, da se odrekne Isusa i svoje katoličke vjere, ali nisu ga uspjeli slomiti. Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.
Jesi li spreman trpjeti i nositi svoj križ?
Ljudi se oduvijek boje trpljenja, boje se bolesti i nedaća, boje se križa. Vidjevši na poljima ljude razapete na križevima, čak je i slavni Ciceron Rimljanima svojedobno poručio neka bježe od križa, jer i sam pogled na križ je bespotreban, čovjeka uznemiri, uzdrma mu i dušu i tijelo. Čemu to gledati ako ne moraš, a kamoli trpjeti na križu?
Sve je to donekle i razumljivo, ali život bez križa za kršćanina je nemoguć.
Kad ga glava dva sata boli, moderni čovjek odmah poseže za lijekovima protiv bolova, kako ne bi trpio bol, bar malo. Sve je to donekle i razumljivo, ali život bez križa za kršćanina je nemoguć. Zašto? Zato što je i Isus tri duga sata na križu trpio i nakon gorke muke umro. Sin je Božji, a tri je sata podnosio nesnosnu muku i trpljenje, tri je sata proživljavao neviđeno poniženje i boli, tri je sata patio za mene i za tebe, vrli kršćanine. Koliko si ti spreman patiti?
Sin je Božji, a tri je sata podnosio nesnosnu muku i trpljenje, tri je sata proživljavao neviđeno poniženje i boli, tri je sata patio za mene i za tebe, vrli kršćanine.
Kada je 1951. po dolasku u Krašić jedna novinarka upitala blaženog Alojzija Stepinca: “Što ćete raditi u Krašiću?”, on je jednostavno odgovorio: “Radit ću i trpjeti za Crkvu.” To što je rekao, i činio je do posljednjeg daha svoga života, pa je i svoju životnu i kršćansku misiju na kraju i ispunio: živio i je trpio za Boga, za Crkvu, za svoj hrvatski narod. Dok je boravio u Krašiću i Lepoglavi, lomili su ga, progonili i mučili samo da se odrekne križa, da se odrekne Isusa i svoje katoličke vjere, ali nisu ga uspjeli slomiti. Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.
Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.
Ideologije su propale, a vjera i neslomljivost kršćana sve su više jačale. Iako su mu i biskupi iz Rima nudili da napusti Hrvatsku i dođe u Rim da se odmori i napreduje u karijeri, Stepinac je to izričito odbio. Ostao je u Krašiću, u svojoj domovini i trpio stameno sa svojim narodom uzdajući se u Boga do samoga kraja. Kad te nevolje i patnja okuju, kada te bol okupira, kada se “popneš” na svoje drvo križa, ne boj se! Sjeti se da je na tom istom križu i Isus nekoć ponizno trpio za tebe.
fra Goran Azinović, HKM
