Zašto ne mogu vjerovati u ‘dobroga Boga’?
Sada kao odrasloj stalno mi se nameće misao: život je previše strašan da bih ja mogla prihvatiti nauk vjere o dobrome Bogu, najsavršenijoj dobroti, samoj ljubavi… Upravo bih mogla pljusku prilijepiti onome tko tako kaže.
Kao dijete željela sam biti vjernik, ali nisam mogla imati dar da vjerujem. Htjela sam vjerovati, išla puno na mise, ali nikada nisam bila kadra vjerovati da Bog stvarno postoji. Poslije sam prestala… Moja je obitelj strahota, pa čak i više od toga. Nisam udana. Sada kao odrasloj stalno mi se nameće misao: život je previše strašan da bih ja mogla prihvatiti nauk vjere o dobrome Bogu, najsavršenijoj dobroti, samoj ljubavi… Upravo bih mogla pljusku prilijepiti onome tko tako kaže.
Krenemo li od samog početka, već se rađamo na tako ljigav i neukusan način, prije svega, rekla bih, ponižavajući. Mogu tako psi i mačke, ali bića koja imaju osobnost, to je sramota i protudostojanstveno (pile na pristojniji način dolazi na svijet). Ja ne želim prihvatiti da je tako. Osim toga, žene u tijeku rađanja budu izvrgnute »izložbi«, u nekim slučajevima to se snima kamerama i fotoaparatima.
Zatim se tijekom života mora živjeti u poniženju jer nema svatko mogućnosti da si osobno osigura pristojan i dostojanstven život. Čovjeku to nametnuti, a da ga se ne pita je li voljan to prihvatiti, po mojem mišljenju, nije u redu. Čovjek bi trebao imati pravo na svoju intimnost, ali život je takav da u masovnim situacijama to ne može sačuvati za sebe od drugih.
Krenimo dalje, kroza samu povijest za sva vremena užasi koji se događaju, kad bi čovjek samo mislio, mogao bi pasti u nesvijest. Uzmimo samo primjere iz ovog rata, upoznati smo s takvim strahotama da to um ne može pojmiti. Sakaćenja, zarobljeništva, seksualna zlostavljanja… Kad bi barem bila riječ o »običnim silovanjima«, ali tu su se događale tolike nemoguće stvari, primjere čega ne bih mogla navesti. Od toga se samo može poludjeti ili, više od toga, poželjeti smrt, a smrt ne dolazi. Pitanje je sada: zar osobi kojoj se to dogodi nije bolje da ne postoji, da se nikada nije rodila? Život je strahota i natovariti to čovjeku bez njegova pristanka znači kriminal.
(Ovo je samo prvi dio Vašega dugačka pisma.)
Poštovana! Ne čudim se tonu Vašega pisma, stanovitoj nervozi i čemeru kojima izražavate stvari koje Vas »strašno muče«. Samo u tomu kraćem tekstu nanizali ste petnaestak gorkih pitanja. Teška su i ozbiljna. Odaju dušu koja pati, ne od jučer, nego cijeli život. Na njih, zapravo, nije kadar odgovoriti nijedan »stručnjak«. Bog osobno, Krist Gospodin svojim Svetim Duhom može jedini rasvijetliti, utješiti, podići. Promašeno je latiti se neke vrlo »uspjele« rječitosti, još manje »mudrih« navoda iz spisa filozofa, teologa, Biblije, crkvenoga učiteljstva, profesorskih obrazloženja i snage dokaza. Katkada sva takva rječitost i svi takvi navodi, sva obrazloženja i dokazi (kojih ja nemam), budu posve opravdani i na mjestu kao odlična građa za solidan odgovor u drugim slučajevima; u Vašemu slučaju, mislim, mogu samo još više zakomplicirati i proizvesti dublju prazninu, osamljenost i bol te Vas ostaviti bez odgovora koji Vam je prijeko potreban. Gorko je to, mučno, nepodnošljivo. Koji lijek ponuditi? Kakav balzam primijeniti da ozdravi premnoge unutarnje otvorene rane? One su kronične. Pomalo su se produbljivale od djetinjstva, postajale sve veće i opasnije. Umjesto da s vremenom zacijele, danas zabrinjavajuće krvare.
Niste jedini. Ima ih koji se od djetinjstva bore za svoju vjeru. Umjesto da godinama napreduju, sve su slabiji vjernici. Mali žižak, koji su podržavale mise, ispovijedi i pričesti, suha i mučna zajednička i osobna molitva, poneko svladavanje s vremenom su postali puko sjećanje na prošlost. Više nema nikakva svjetla. Žižak je na svjetiljci vjere utrnuo. Bog je postao veliki odsutnik i duša se tjeskobno pita: ima li ga uopće? Ima li Boga? Gdje je? Ako postoji, zašto se ne javlja? Čemu se tako tragično skriva? Nije mu stalo do nas, do mene? Ne vidi li da smo ovdje napušteni, prepušteni samima sebi, točnije, u šaci bezdušnih koji nama manipuliraju kao novim robljem? Mirno pušta da o njima budemo toliko ovisni da im moramo na koljenima zahvaljivati za koricu tvrda i neukusna kruha, za jedva koji novčić u džepu, za prnje koje smijemo odjenuti? Pa ako nitko ni od prijatelja ne mari? Ako se i toplo obiteljsko gnijezdo pretvori u »strahotu, pa čak i više od toga«? Ako čovjek zaista mora živjeti sam-samcat bez oslonca, bez utješne riječi, bez ljubavi koja bi grijala, gdje onda naći uporište? U kojoj nauci, u kakvu autoritetu, u kojim događanjima ili životnim manifestacijama? Nakon svega toga još govoriti »o dobrome Bogu, najsavršenijoj dobroti, samoj ljubavi… Upravo bih mogla pljusku prilijepiti onome tko tako kaže«?
A da su priče o dobromu Bogu zaista »priče«, donosite dva teška dokaza. Prvi je način dolaženja na svijet. Za životinje bi to još išlo. No što takav »ljigav i neukusan« način ima zajedničkoga s dostojanstvom ljudske razumske i slobodne osobe? Najintimniji svijet žene izložen je fotoaparatima, reporterima, filmu, televiziji… I sve to čovjeku-ženi »nametnuti, a da ga se ne pita je li voljan to prihvatiti…« Problem je naravnoga čina rođenja djeteta; jednom ovijena tajnom obiteljske bračne ložnice i toplinom obiteljskoga ognjišta, danas gotovo javna po rodilištima. A što ćete reći o centrima za umjetnu oplodnju? Koliko je puta ondje žena izložbeni objekt, puko sredstvo, središte pokusa, i kakvih? Koliko »ljigavih i neukusnih«; to su preslabi izrazi. A što o prednatalnoj dijagnostici, o pokusima s embrijima i fetusima u ženinoj utrobi? A načini izvođenja pobačaja, točnije, krvavi načini ubijanja (masakriranja) nerođena čeda (najnevinijega od najnevinijih)? Onome što izvodi priroda, čovjek je dodao svoje teško grješne strukture. Vjerujem da to niste isključili iz razmatranja. I to dobri Bog dopušta?
Drugi dokaz izvlačite iz užasa rata, iz strahota »da to um ne može pojmiti«. Činjenice da poludiš, smrt gora od same smrti. Među ostalima spominjete silovanja, o kojima je Sveti Otac pisao pismo kardinalu Puljiću; s čuđenjem, indiferencijom ili simpatijom svaka je od svjetskih agencija rekla svoje; različitim osjećajima i ocjenama o tome je pisalo novinstvo u svim društvima. I, konačno, što? Kao svaka senzacija, nakon tri dana galame i vike i ti su glasovi umukli. Dalje sve ide kao i prije. Kao da se ništa osobito i nije dogodilo. Tko danas u svjetskim medijima govori o agresoru, o zločincima, o žrtvama, o izbjeglicama, o silovanim ženama, o logorima i sustavnu etničkome čišćenju? Tko se spominje stotina srušenih crkava, groblja, javnih zgrada i spomenika, tisuća stanova, uništenih sela i gradova, tisuća ubijenih ljudi? Tko u svijetu još govori o tome? Ako i govori, govori s tendencijama, netočno, lažno. Povjesničari će doći i svaki iz svojega kuta promatrati prošle događaje, na kraju će sve biti subjektivno i ideološki obojeno. U čovjeka, nažalost, nakon pada u grijeh nema ni istine ni dobrote.
Možemo li za to pozvati na račun Boga, a ne grješna čovjeka? Zaboravljamo da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i dao mu sve milosti da bude njegov prijatelj i bliski suradnik u svemu. Ali čovjek je pošao svojim putem: od Eve i Adama koji su posegnuli da postanu bogovi; od Kajina koji iz zavisti ubija pravednoga brata Abela; od općega potopa – spomena sveopćega otpada od pravoga Boga; od Sodome i Gomore – simbola iskvarenih gradova, i…, čemu nabrajati sve do Mao Tse Tunga, Staljina, Hitlera? Možemo li i smijemo li za to pozvati na optuženičku klupu Boga? Valjda zato što nam je poslao vlastitoga Sina da nas spasi iz općega kaosa i propasti u koje smo se uvalili svojim grijehom? Možemo li na optuženičku klupu pozvati Isusa, toga Siromaha iz Nazareta, koji se usudio progovoriti o dobromu Bogu kao o Ocu koji s najvećom radošću dočekuje povratnika sina-propalicu, napušta 99 ovaca u pustinji da bi spasio izgubljenu, daje sunce, vjetar i kišu, lijepo i ružno vrijeme dobrima i grješnima, sve što je potrebno za život naopakima i svetima, koji proglašava da je čovjek vrjedniji od »mnogo vrabaca« (što ne bismo lako ni povjerovali)? Hoćemo li Isusa pozvati na red? On jasno naučava da sve što jest jest za čovjeka: i zrak, i voda, i svi elementi, i svemir, i zvijezde, i Sunce, i Mjesec, i bilje, i životinje, i kruh svagdanji, i vino »što razveseljuje srce čovjekovo«, u svemu radi za čovjeka; drugoga interesa nema.
Zašto je Isus, Božji Sin, utjelovljen? I on je kao i svaki ljudski embrij i fetus nošen devet mjeseci u utrobi jedne žene (bila ona i najsvetija Marija!), rođen u krajnjemu siromaštvu u špilji, položen u jasle iz kojih su jele domaće životinje, smjesta bio progonjen od kralja Heroda, započeo život kao izbjeglica u Egiptu, a u Nazaretu nastavio kao i svaki drugi dječak. Poslije kao zanatlija mukotrpno teše daske, prepravlja tuđa vrata, prozore, stolove, krovove i hrani se teško zarađenim novčićem? On Bog! Koja je to Božja čovjeku neshvatljiva logika? Zašto sve to užasno Bog uzima u svoju vlastitu »povijest«? U javnomu životu, bez kuće i kućišta, propovijeda od mjesta do mjesta, liječi svaku bolest i svaku slabost, uskrsava mrtve, a na kraju od moćnika ovoga svijeta prima »plaću«: optužen, osuđen, popljuvan, izbičevan, za sva dobročinstva darovana čovjeku kažnjen najsramotnijom smrću na drvetu križa? Čovjek kažnjava Boga za njegovu dobrotu! Ma, je li moguće? On, Božji Sin! Samo je jedan jedini odgovor: »Radi nas ljudi i našega spasenja.« Konkretno: radi tebe i radi mene! Užasna, ali sigurna istina!
Nije li, dakle, Kristov križ ključ rješenja govora o dobromu Bogu, a Kristovo uskrsnuće neoboriva potvrda? Hoćemo li tome Isusu prilijepiti pljusku zato što je sve to podnio za nas? Što je mukotrpnim životom, nepojmljivom smrću, ali i slavnim uskrsnućem posvjedočio istinu o dobrome Bogu, svojemu i našemu Ocu? Nema dvojbe. Da bi se sve to shvatilo i prihvatilo, traži se mrva vjere. A vjera je Božji dar darovan onima koji ištu, mole, koji su otvorena i jednostavna srca poput djeteta: »Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne u nj neće ući« (Mk 10,15).
www.medjugorje-news.com/bitno.net
