Zašto katolici štuju relikvije i je li to pogrešno?
Zašto katolici štuju relikvije i je li to pogrešno? Iako više nego uobičajeni dio katoličke kulture i prakse, štovanje relikvija manje se prakticira tijekom posljednjih 50-ak godina. No čini se da se to mijenja posljednjih godina.
Pa ipak, štovanje relikvija u katoličkoj tradiciji može se lako pogrešno shvatiti. Kritičari bi lažno tvrdili da se slavljenje ili štovanje pridaje relikviji ili svecu, a ne samom Bogu, koji je, naravno, s pravom jedini subjekt sveg štovanja. Ispravno razumijevanje štovanja relikvija, međutim, najbolje se postiže odgovarajućim pristupom. Bilo bi jednostavno nesuvislo misliti da bi katolik ili kršćanin nudio hvalu i štovanje bilo kome osim Bogu. Pa ipak, štovanje svetaca – i njihovih relikvija – također je važan dio onoga što radimo.
Kako bismo razvili pravilno razumijevanje mjesta relikvija u kršćanskoj tradiciji, moglo bi biti od pomoći razmotriti ih u drugačijem kontekstu – onom obitelji. Nije neuobičajeno da mnogi ljudi odaju počast uspomeni na svoje voljene držeći slike obitelji po kući. Nije neuobičajeno ni čuvati dragocjene stvari naših preminulih voljenih, poput bakinog nakita ili djedove Biblije. Te se stvari vjerojatno čuvaju i prema njima se postupa s čašću i poštovanjem. Čuvaju se na sigurnim i časnim mjestima. Dobro su zapakirani kad se selimo. Često se prenose s jedne generacije na drugu.
Ove svjetovne “relikvije” pomažu nam da se prisjetimo osobe i njenog života, te uspomena koje nas podsjećaju na to tko su bili i čime su se bavili. Nije rijetkost odati počast ostacima tijela rođaka ili uglednih ljudi. Gradimo spomenike velikim muškarcima i ženama i postavljamo nadgrobne oznake u znak sjećanja na njih. Čini se da nam je gotovo druga priroda da poštujemo članove svoje obitelji i one koji su nam dragi, kao i predmete koji su im pripadali. Pa zašto se slično štovanje ne bi prenijelo u našu obitelj Crkve?
Sveci su oni muškarci i žene iz naše obitelji koji zaslužuju našu čast svojim životom duhovne veličine. Štoviše, obukli su se u Krista u krštenju i postali udovi njegova tijela. Katolici na članove Crkve gledaju kao na članove obitelji. Naravno, kao ljudska bića – spoj tijela i duše – Crkva poštuje njihova tijela nakon smrti. To, naravno, činimo i u svojim obiteljima kada obilazimo i kitimo grobove za rođendane, smrti ili blagdane. Načinjeni na Božju sliku i priliku, dostojanstvo ljudske osobe priznajemo počasti njezinim zemnim ostacima – zato Crkva zahtijeva pravilno zbrinjavanje posmrtnih ostataka.
Unutar ovog konteksta, dakle, trebali bismo razumjeti da su relikvije namijenjene za poštovanje i čašćenje, a ne za štovanje. Zapravo, sveci nas vode potpunijem štovanju Boga u duhu i istini. Časteći njihove uspomene, tijela i stvari, zahvaljujemo Bogu za svečevo sveto svjedočanstvo. Relikvije su fizički, opipljivi, konkretni podsjetnici da je nebo dostupno za nas – sve dok prepoznajemo što je svece učinilo svetima i radimo na primjeni tih kvaliteta u našim životima. Časteći relikvije izražavamo zahvalnost Bogu za te članove naše duhovne obitelji. Pred relikvijama se prisjećamo njihovih svetih života i molimo za milost da postignu ono što su oni postigli – vječnost s Bogom na nebu.
