Zašto je Gospa plakala tijekom ukazanja – ostavljene su dvije poruke apokaliptične naravi
Dana 19. rujna 1846. u La Saletteu, u srcu francuskih Alpa, Gospa se dvoje pastirčića: Melanie Calvat i Maximinu Giraudu, kojima je prenijela proročke poruke i tajne, koje su i danas obavijene velom tajne.
Bio je to prvi i jedini put da se Gospa ukazala dvoje djece, kojima je htjela upozorenje i jasan poziv na obraćenje za cijelo čovječanstvo. Nakon pet godina istraživanja, 19. rujna 1851., točno 5 godina kasnije, biskup Grenoblea izdao je dekret kojim je odobreno ukazanje.
Gospa se ukazivala nekoliko puta tijekom stoljeća, ostavljajući poruke, pozivajući na molitvu i promjenu života prema svome Sinu. Primatelji ovih ukazanja uglavnom su bila djeca ili ljudi jednostavnog stanja i nevine duše, kao da jamče istinitost događaja. Prije lurdskih ukazanja, tako poznatih u cijelom svijetu, Gospa se ukazala već 12 godina ranije u La Saletteu, također u Francuskoj.
Tko su bili Melanie i Maximin? Melanie Calvat imala je oko 15 godina, a Maximin Giraud 11. Bili su vrlo siromašni i ekonomski i kulturno, oboje nikada nisu išli u školu ili katekizam. Njih su se dvoje sprijateljili malo prije dolaska Gospe. Bio je 17. rujna. Nakon što su otkrili da su oboje porijeklom iz Korpa, odlučili su se naći sljedećih dana, na istom pašnjaku.
Rano u subotu 19. rujna 1846. popeli su se na obronke planine Planeau, iznad sela La Salette. Svaki je imao četiri krave za ispašu. Nakon mirnog jutra, u podne, uz zvuke seoskog zvona koje je pozivalo na molitvu Anđeo Gospodnji, ručali su s kruhom i sirom. I pili su svježu vodu iz fontane za ljude, tako nazvane da je razlikuju od one umjesto za stoku.
Zatim su im se pridružili drugi pastiri koji su kontrolirali drugu stoku dolje u dolini. Nakon ručka Melanie i Maximin odvojili su se od ostalih: prešli su potok, legli na travu i, suprotno svojim navikama, zadrijemali na toplini kasnoljetnog sunca. Naglo probuđeni sa strahom da su se krave udaljile, no našli su ih na drugoj strani i tako započeli silazak. Na pola puta, kod malog izvora, Melanie je prvi put ugledala vatrenu kuglu na hrpi kamenja. “Kao da je sunce zašlo”, kaže ona i pokaže Maksiminu. Iz te svjetleće kugle počela se pojavljivati žena, koja je sjedila s glavom naslonjenom u rukama, s laktovima na koljenima, duboko tužna. Pred njihovim čuđenjem Gospođa je ustala i ljupkim glasom na francuskom im rekla: “Priđite bliže djeco moja, ne bojte se, ovdje sam da vam objavim veliku vijest”.
Ohrabrena, djeca su prišla i vidjela da lik žene plače. I nastavila je to činiti tijekom cijele vizije. Pojavila se visoka, blistava, odjevena poput lokalnih žena, s dugom tunikom, velikom pregačom oko struka, prekriženim šalom svezanim na leđima, seljačkom kapom. Brojne ruže ovjenčavale su njezinu glavu i obrubljivale šal i sandale. Na čelu je sjala svjetlost poput dijadema. Na ramenima je imala dugačak lanac, dok joj je s drugog lanca na prsima visjelo svjetlucavo raspelo na čijim su stranama bili čekić i poluotvorena kliješta.
Dvoje pastirčića kasnije su u priči svojim sugovornicima, istražiteljima i običnim hodočasnicima isticali da je Gospa, dok je govorila, cijelo vrijeme plakala. Djevica je mnogo govorila u ovom jedinstvenom ukazanju u La Saletteu, citirajući, osim općih i svjetskih problema, i lokalne epizode, osobno se osvrćući na događanja iz Maksiminove obitelji i pozivajući se na primjere logorskog života. U početku je govorila na francuskom, ali je ubrzo prešao na dijalekt korpusa, kojim su govorila djeca.
«Ako se moj narod ne želi pokoriti, prisiljena sam pustiti ruku svoga Sina. Toliko je jak i toliko težak da ga više ne mogu držati (..). Bog ti je dao šest dana da radiš, sedmi je ostavio za Njega, a ti mu ga ne želiš dati. A ni oni koji voze kola ne znaju pohuliti ime moga Sina. To su dvije stvari koje ruku moga Sina čine tako teškom.” Ovim dvama upozorenjima Gospa je dodala i nepoštivanje u korizmi suzdržavanja od mesa koje je definirala riječima: „U korizmi idu u mesnicu kao psi“.
Zatim je odvojeno razgovarala, opet na francuskom, s dvoje djece, tako da ju je samo jedno moglo čuti. Naposljetku je prešla potok i počela se penjati suprotnom padinom. Kad je stigla do vrha brda, podigla se sa zemlje i postupno nestala, ostavivši začuđena dva mala pastira koja su je slijedila. I nikad je više nisu vidjeli.
Poruku koju prenose vidioci prate i dvije tajne koje je Gospa povjerila, svakome po jedna, proročke i apokaliptične naravi, koje su predmet žestokih ocjena i rasprava, ali koje, upravo zato što su tajne, ne znamo u potpunosti njihov sadržaj, već samo nekoliko referenci navedenih u tajanstvenim pismima vidioca, sačuvanim u tajnim arhivima Vatikana.
