Zabrana primanja svete pričesti na jezik je nezamisliva
Dan prve svete pričesti je najvažniji dan u životu katolika. U kršćanskom životu nema ništa veće od primanja Svete hostije, nebeskog kruha koje je istinsko tijelo, krv, čovještvo i Božanstvo Gospodina našega Isusa Krista. Ništa nije važnije u životu katolika od svete Euharistije.
Sveti Toma Akvinski, anđeoski naučitelj, nas uči: „..zajedničko duhovno dobro cijele Crkve sadržano je u samom sakramentu Euharistije“. [1] Primanje prve svete pričesti i svako primanje svete pričesti nakon toga je naš najpotpuniji i najsavršeniji susret s našim Gospodinom tijekom našega zemaljskog hodočašća i predokus sudbine hodočašća, u našem vječnom domu s Bogom – Ocem , Sinom i Duhom Svetim – u Kraljevstvu Nebeskom.
S obzirom na stvarnost svete pričesti i njezino značenje za nas, Crkva je s pravom vrlo pažljivo disciplinirala način primanja sakramenata- „izvor i vrhunac cjelokupnog propovijedanja Evanđelja“. To je djelo kojim nas Krist u potpunosti pridružuje njegovom mističnom Tijelu. [2] Stoljećima je uobičajeni način primanja svete pričesti bio ispred oltarne pregrade, koja je dijelila svetište (svetohranište) Crkve – u kojoj se vrši Euharistijska žrtva – od ostatka Crkve. Pričesnik bi, ako je bilo moguće, kleknuo sa sklopljenim rukama stavljenim ispod bijele tkanine koja je pokrivala dužinu oltarne pregrade. Zatim bi primio svetu hostiju izravno na svoj jezik iz svećeničkih ruku, koji djeluje u Kristovoj osobi na temelju sakramenta svetog reda. Otvorenost pričesnika – koji kleči na ulazu u svetište, sklopljenih ruku, kako bi mu svećenik, koji je ostao u svetištu, izravno stavio svetu pričest u usta je lijep način izraza čuda svete pričesti.
Vrlo dobro se sjećam vlastite pripreme za prvu svetu pričest 1956. godine. Pomagali su mi roditelji kod kuće, svećenici moje rodne župe i sestre benediktinke koje su me podučavale u župnoj školi, upućujući me na veliko otajstvo svete euharistije, misterij vjere i poštovanje s kojim se mora pristupiti tako velikom daru božanske ljubavi. Te su me kateheze do danas nastavile služiti dobro. Iako će 13. svibnja 2021. biti šezdeset i pet godina od moje prve svete pričesti, čudo se od toga dana nastavilo i povećavalo. Doista, sve više shvaćam da je moje cjelokupno duhovno dobro sadržano u svetoj Euharistiji.
U svibnju 1969. godine, rimski papa je preko tadašnje Svete kongregacije za disciplinu klera dao suglasnost za primanje svete pričesti na ruku, prema prosudbi biskupskih konferencija, uz zadržavanje stoljetne prakse primanja svete pričesti na jezik. [3] Iako je, s jedne strane, u Uputama priznato da je za njezino nastojanje zaslužna zlouporaba, [4] isto tako je jasno stavljeno do znanja da treba sačuvati i doista dati prednost višegodišnjoj tradiciji primanja svete pričesti na jezik. [5] Iako Upute omogućuju biskupskoj konferenciji da dozvoli primanje svete pričesti na ruku, ona nedvosmisleno izjavljuje: „Vrhovni pontifeks je odlučio da odavno primijenjen način dijeljenja svete pričesti vjernicima nije za promjenu“ [6].
Nažalost, na nekim mjestima je rezultat primanja svete pričesti na ruku u potpunoj suprotnosti s navedenim namjerama Upute. Na tim se mjestima primanje pričesti na ruku smatra jednakim primanju svete pričesti na jezik i čak je poželjnije od toga. Zabrana primanja svete pričesti na jezik je nezamisliva u dugoj tradiciji liturgijske baštine, ali sada mnogi biskupi koji imaju univerzalne ovlasti kao odgovor na trenutnu međunarodnu zdravstvenu krizu jasno pokazuju kako je odobrena Uputa dovelo do provedbi u suprotnosti s jasno izraženom namjerom rimskog pape koji ih je odobrio svojom posebnom ovlašću“.
S obzirom na svetost euharistije i njezinu temeljnu i vrhovnu važnost u životu svakoga katolika, trebamo još jednom proučiti pitanje najčasnijeg načina primanja svete pričesti i, posebno, ispitati praksu primanja svete hostije na ruku. Iz toga razloga me izuzetno raduje što su u Bref examen de la Communion dans la main sabrani eseji stručnjaka koji ispituju povijesno podrijetlo prakse pričešćivanja, njezine doktrinarne i pravne aspekte te stvarno iskustvo prakse pričešćivanja tijekom posljednjih pet desetljeća. Iako nam pažljivo proučavanje teksta pomaže da shvatimo kako se u naše vrijeme odvijala praksa primanja svete pričesti na ruku, isto tako se očituju duboki razlozi jasne i stalne želje Crkve prema primanju svete pričesti na jezik.
Zahvaljujući se autorima i urednicima knjige Bref examen critique de la Communion dans le main, molim se da njihov trud ojača kod mnogih znanje i ljubav prema Presvetom Sakramentu. Kroz obnovljeno i ojačano znanje i ljubav prema svetoj euharistiji, neka praksa primanja svete pričesti snažno svjedoči o stvarnosti prisutnosti Presvetog sakramenta. Krist, utjelovljeni sin Božji, (koji predstavlja istinsko tijelo, krv, čovještvo i božanstvo) prisutan u našoj sredini biva duhovna hrana kojom se naši umovi i srca ispunjavaju božanskom milošću za naše zemaljsko hodočašće, a mi iščekujemo sudbinu našeg hodočašća, što je vječni život u Kraljevstvu Nebeskom. U nazočnosti Presvetog Sakramenta, pred stvarnom prisutnošću Gospodina našega Isusa Krista, molimo se uvijek riječima svetog Tome Akvinskoga na blagdan Tijelova: „O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave. [7].
Kardinal Raymond Leo Burke
