Za čim najviše žalimo na smrtnoj postelji?

Žao mi je što nisam bio hrabar i odabrao život u kojem bih uistinu bio vjeran sebi, a ne onome što su drugi očekivali od mene, najčešće je žaljenje na kraju života. Žao mi je što si nisam priuštio da budem sretniji, što sam toliko radio, što nisam održavao kontakt s prijateljima…ne dopustimo da u smrtnom času žalimo, ostvarimo život kakav želimo živjeti. Budimo hrabriji!

Svjedočenje medicinske sestre koja je svoj život posvetila skrbi smrtno bolesnih

Bronnie Ware je medicinska sestra i australska spisateljica koja dugi niz godina njeguje smrtno bolesne. Napisala je knjigu pod naslovom “Prije nego odem: promijenjeni život zbog suživota s ljudima na pragu smrti” u kojoj opisuje svoja sjećanja te kako se njezin život promijenio nakon što je čula za čim žale ljudi na kraju života.

“Mnogo sam godina radila na polju palijativne skrbi. Moji su pacijenti otišli kući da tamo umru. Sa mnom su podijelili neke nevjerojatno posebne trenutke. Provela sam s njima posljednja tri do dvanaest tjedana njihova života. Ljudi značajno sazrijevaju suočeni s vlastitom smrtnošću. Naučila sam da nikada ne bismo trebali podcjenjivati ​​čovjekovu sposobnost rasta, neke su promjene bile izvanredne. Svatko od njih, očekivano, doživio je različite osjećaje: poricanje, strah, bijes, žaljenje, još više poricanja i na kraju prihvaćanje. Uostalom, svaki je pacijent pronašao svoj mir prije odlaska, baš svaki od njih ”, ​​otkrila je Bronnie.

Na pitanje o žaljenju koje su ljudi izrazili prije svoje smrti na svom je blogu zapisala najčešće, i one koje su je najviše obilježile.

Žao mi je što nisam bio hrabar i odabrao život u kojem bih uistinu bio vjeran sebi, a ne onome što su drugi očekivali od mene

Na kraju života ovo je bilo najčešće žaljenje. Kad ljudi shvate da se njihov život približio kraju i osvrnu se unatrag, može se  vidjeti koliko snova ostaje neostvarenih. Većina ljudi nije ostvarila ni polovicu svojih snova i morali su umrijeti znajući da je to bilo zbog odluka koje su donijeli – ili onih koje nisu.

Žao mi je što sam toliko radio

“To su spomenuli svi muški pacijenti o kojima sam se brinula”, rekla je medicinska sestra. Žao im je što su na poslu provodili toliko vremena jer su propustili odrastanje svoje djece kao i društvo supruga. Žene su također izrazile ovo žaljenje, ali budući da je većina pacijentica iz prethodne generacije, uglavnom su se brinule o domu i obitelji.

Žao mi je što nisam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje

Mnogi su ljudi potisnuli svoje osjećaje da bi sačuvali mir s drugima. To je dovelo do pomirenja s prosječnim postojanjem i nikada nisu postali ono što su stvarno mogli postati. Mnoge su se bolesti razvile upravo zbog te gorčine i ogorčenja koje su nosili sa sobom.

Žao mi je što nisam održavao kontakt s prijateljima

Često treba nekoliko tjedana oporavka da stvarno shvatite sve dobre stvari koje stari prijatelji donose, a mnogo ih se puta više ne može pronaći. Pacijenti su bili toliko zauzeti vlastitim životom da su godinama puštali zlatna prijateljstva da blijede.

Žao mi je što si nisam priuštio da budem sretniji

Ovo je iznenađujuće vrlo često žaljenje. Mnogi ljudi tek na kraju života shvate da je sreća naš izbor. Shvaćaju da su cijeli život proveli zaglavljeni u starim obrascima i navikama. Bojeći se promjene, živjeli su pred drugima i pred sobom pretvarajući se da su sretni. Strah od promjene nagnao ih je da se pretvaraju i žive životom kojim nisu sretni.Ne dopustimo da se to i nama dogodi i da na kraju života shvatimo kako smo se trebali puno više smijati i priuštiti si sretne trenutke o kojima smo samo maštali.

www.medjugorje-news/hkm.hr