Vidjelica Vicka: Sotona nas napada tamo gdje smo najslabiji, a stvarnu opasnost od đavla predstavlja…
Vidjelica Vicka: Sotona nas napada tamo gdje smo najslabiji, a stvarnu opasnost od đavla predstavlja… Nije jasno zašto ljudi često više vole prolazne radosti, koje uzrokuju nesreću, nego Božju ljubav koja nas ispunjava velikom radošću.
VICKA: S tim u vezi ispričala bih jedno iskustvo Mirjane, naše vidjelice. Jednog dana dok je molila krunicu i čekala Gospino ukazanje, došao je vrlo zgodan dečko, ali je govorio protiv Gospe i rekao: “Ali gledaj, Mirjana, što ti Gospa daje? Ona ti šalje poruke, ali ja vam dajem druge stvari.” I nabrajao je materijalne stvari. Mirjana, gledajući ga, vidje da mu oči kolutaju. Pobjegla je i nakon nekoliko trenutaka ukazala joj se Gospa i rekla joj: “Vidiš, Mirjana, sotona ne dolazi uvijek kao ružna osoba koja je zastrašujuća, nego i kao privlačna osoba i na taj te način pokušava prevariti”. Tako se događa kada nam nudi sve prolazne stvari ovoga svijeta da nas udalji od Boga.
OTAC LIVIO: To je njegova taktika zavođenja.
VICKA: Vidiš kako Sotona napada tamo gdje smo najslabiji. Danas na poseban način djeluje protiv mladih i obitelji. Jako je teško vrijeme.
OTAC LIVIO: Mnogi su zavedeni sotonskom prijevarom. Sotonina sposobnost sastoji se u predstavljanju zla u obliku dobra. Kako se ne prevariti?
VICKA: Neke ljude koji su pod sotonskim utjecajem lako je prepoznati. I ovdje ponekad dođu ljudi koji počnu vikati i vrištati. Zasigurno su neki od njih jednostavno bolesni, ali ima i onih koje Zli uznemirava. Ponekad se dogodilo da su ljudi počeli vikati na mene, govoriti riječi protiv Gospe i protiv poruka. U tim slučajevima počeli smo moliti dok se osoba nije smirila. Dakle, našom šutnjom, našom ljubavlju i našom radošću možemo im pomoći na ovaj način.
OTAC LIVIO: No stvarnu opasnost od đavla ne čine ti oblici opsjednutosti, nego napasti kojima nas on želi gurnuti na put zla. Primjerice, kako je Gospa rekla u jednoj od svojih poruka, on nastoji iskoristiti slobodno vrijeme mladih u svoju korist, pozivajući ih na put grijeha s prolaznim stvarima.
VICKA: Često razgovaram s mladim ljudima koji ne znaju što bi sa svojim životom. Ponekad nemaju ni dvadeset, a već su umorni od života. Kažu da je život besmislen i da osjećaju veliku prazninu. Pitaju se: “Zašto život? Koji je njegov smisao?” i žele umrijeti.
OTAC LIVIO: Ali zašto smo došli do ovoga?
VICKA: Zato što danas imaju previše, dapače imaju sve ono što prolazi, a umjesto toga imaju vrlo malo što se tiče duhovnih stvari, onih koje pomažu ići naprijed. Puni su onih stvari koje nisu bitne, neki droge, neki drugih stvari. Pali su s provalije i ne traže, ne traže pomoć da se iz nje izvuku, nego ostaju tu žaliti se kako život ništa ne vrijedi. Odgovaram: “Ali što nije u redu sa životom? Život je veliki Božji dar i ja sam osobno jako sretan s tim darom”.
I prije nego što me Gospa izabrala, uvijek sam na život gledala kao na veliki dar i željela sam ga živjeti na pravi način. Ali sada moram prenijeti ovo iskustvo i pomoći drugima da razumiju. Moramo uzeti ovu braću za ruku i reći: “Hrabro”. Moramo početi polako moliti zajedno s njima, tražeći to svjetlo koje nam Bog uvijek daje, kako bi moglo ući u srce, gdje je tama. Na taj način tama postaje svjetlo i njen oprost i mir silaze u srce. Treba tada otići na ispovijed, otvoriti se svećeniku, pitati za koji savjet, pa se polako opet vraća volja za životom.
OTAC LIVIO: Naravno, često mladi ljudi ne nalaze ni roditelje ni svećenike koji bi im mogli pomoći.
VICKA: Da, danas nažalost roditelji često nemaju vremena za svoju djecu. Djeca izlaze a roditelji ne znaju gdje i s kim. Ne nalaze vremena za zajedničku molitvu, a ne nalaze vremena ni za razgovor. Nema dijaloga i gubi se vrijednost obitelji.
OTAC LIVIO: O tome smo već opširno govorili u prethodnim prijenosima. Sada bih te, Vicka, radije nešto drugo pitao. Razgovarajući s vama vidimo da ste razvili vlastito duhovno bogatstvo i mudrost koju sigurno niste naučili iz knjiga. Ova vizija života tako puna svjetla, ova velika radost koja se prelijeva iz vašeg srca odakle dolazi? Htio bih vas pitati: je li vas Gospa tome naučila ili vam je bilo dovoljno da je svaki dan gledate da biste duhovno rasli?
VICKA: Samo je gledam i s njom sazrijevam. Ali nikada nisam čekala da mi Gospa sve da, nego sam i ja morala učiniti svoje. Bilo bi prelako kad bi Gospa dala sve. Ali i mi se moramo potruditi. Gospu nisam niti jednom nešto zamolila i ne želim je moliti.
OTAC LIVIO: Ali vi ste mnogo puta bili bolesni, čak i teško. Zar nikada nisi tražio iscjeljenje za sebe?
VICKA: Ne, ne, ne! To ne!
OTAC LIVIO: Ali vi to tražite za druge.
VICKA: Za druge tražim, za sebe nikad.
OTAC LIVIO: I nikad ništa ne tražite od Gospe?
VICKA: Za sebe ništa.
OTAC LIVIO: Čak ni duhovna dobra?
VICKA: Ali vidite, ona zna! Kažem Gospi da mi kaže kad nešto nije u redu, pa se odmah mijenjam.
OTAC LIVIO: Tražiš od Gospe da ti kaže ako nešto nije u redu, da te ona ispravi?
VICKA: Naravno, da. Želim se popraviti.
OTAC LIVIO: Vaš je nedvojbeno poseban dar. Ali svi mi imamo svoje darove, svoje zadatke i svoje poslanje u životu.
VICKA: Ja, naravno, imam taj dar, ali i vi, pater Livio, kao svećenik imate svoje darove, poput onog da u svoje ruke uzmete živoga Isusa i to je veća stvar od same Gospine prisutnosti. Gospa nam je to objasnila rekavši da je Isus na prvom mjestu. Pa tko na jedan način, tko na drugi, prima njegove darove i njegovu ljubav.
OTAC LIVIO: Nitko ne ostaje praznih ruku.
VICKA: Ali ovisi i kako prihvatimo taj dar.
OTAC LIVIO: Kako svatko može otkriti poslanje koje mu je Bog povjerio u životu?
VICKA: Najprije treba upoznati sebe, kakvi jesmo, zatim moliti Boga za svjetlo za ovu milost, za svoje poslanje. Ako pitamo srcem, Bog odgovara i daje da u srcu osjetimo što moramo činiti i što želi od nas.
