Velika devetnica slugi Božjem ocu Anti Gabriću ‘od zemaljskoga do nebeskog rođendana’
Sedma devetnica moli se od 20. do 28. kolovoza 2024.
Na vrhuncu smo ljetnog vremena što se vidi i u izvješćima o turistima koji dolaze u naše krajeve, ali i po našim aktivnostima koje su uglavnom usmjerene na godišnje odmore, hodočašća ili neka druga putovanja. Ali ima jedna konstanta koja nas prati kroz ovu godinu i s nama je također u ovom užarenom mjesecu gdje god se nalazili. To je naša devetnica za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega oca Ante Gabrića.
Dok mi u ovo ljetno vrijeme svoje dužnosti svodimo na minimum, a radne obveze katkad potpuno prekidamo i idemo na odmor, otac Ante je imao drugačiji ritam života i rada. On je jednom godišnje prekidao svoj misionarski rad da bi obavio svoje osmodnevne duhovne vježbe. Uglavnom ih je obavljao u isusovačkoj zajednici koja je bila u sklopu kolegija sv. Franje Ksaverskog u Kalkuti. Tamo se povlačio u tišinu kako bi bio nasamo sa svojim Gospodinom s kojim je provodio svoje vrijeme, punio svoje srce i svoju dušu. To se kasnije vidjelo iz njegovih pisama, koja su odisala tom duhovnošću, a napose u njegovu aktivnom misionarskom životu koji je pokretala duhovnost duhovnih vježbi. I sam otac Gabrić bio je veliki i marljivi davatelj duhovnih vježbi drugim osobama, raznim staležima, a napose ih je davao sestrama sv. Majke Terezije, Misionarkama ljubavi.
Otac Ante nikada nije išao na nekakav svoj godišnji odmor. To jednostavno nije bilo u njegovu planu, a niti mu je to dopuštao njegov misionarski životni ritam. Bio je poput jednog starog isusovačkog časnog brat, koji je generacija oca Ante, a kojega smo mi kao bogoslovi zadirkivali i pitali kada će na godišnji odmor. On je u svojoj strogoći i ozbiljnim pogledom odgovarao: „Ha, molim vas lijepo, svaku večer idem u krevet na odmor!“ I doista nikad nije bio na godišnjem odmoru. No, kod oca Ante i taj svakodnevni noćni počinak bio je kratak, jer je doista malo spavao i noći je provodio pišući pisma, jer je tada imao najviše mira.
Kad je slavio 33. godišnjicu svećeničkog života, rekao je: “33 godine, Njegove su godine… No, ja još uvijek živim. Ustao sam u tri sata. Zapravo i nije bilo spavanja…“
On nije bježao nekamo iz svoje stvarnosti da je ma i na trenutak zaboravi kao što mi to činimo. On ju je volio, u njoj ostajao i u njoj gorio i izgarao.
Mi ovu devetnicu slijedimo možda negdje na moru ili u planinama, a možda i u svojoj običnoj svakodnevici iz koje se nismo uspjeli izvući. Svejedno gdje smo, ovo nam može biti jedan kratki odah u danu i poticaj da uputimo svoju molitvu za proglašenje blaženim sluge Božjega oca Ante Gabrića. I za sve one koji ulažu svoj trud da ova devetnica redovito stiže do vas. I za one koji također rade u ovom postupku, u ovoj kauzi da naš otac Ante bude uzdignut na čast oltara.
Vice-postulator, p. Mirko Nikolić, DI
Zaklada Otac Ante Gabrić
1. DAN
K HIMALAJSKIM VRHUNCIMA
“Bošonti, zbogom! Zbogom, mjesto, koje sam toliko volio i za kojim toliko čeznuo! Dao dragi Bog, te se ja opet mogao vratiti k tebi, da za tebe radim i da se za tebe potpuno žrtvujem!”
Te sam riječi zapisao u svoj dnevnik na rastanku s Bošontijem. Djeca su me za oproštaj ispratila do Gangesa. Čak su mi napravili i lijep vijenac od voska i objesili mi ga oko vrata, da ih se sjećam i da ih nikada, nikada ne zaboravim. Pa kako bih mogao na njih zaboraviti. Svoje dobre male lopove! Anondo je skoro zaplakao, kad mi se približio, da mi dade svoj zadnji “Đišu pronam”.
Mohindro je junačio druge, no i njemu se jedna srebrna suzica otrgnula iz očiju i sklizala se polako preko malog garavog nosića …
I meni je bilo teško. Treba ostaviti ovo mjesto i dobre novoobraćenike, na koje sam mislio još od najranijih dana svoje mladosti. I onda posla je toliko! Kako bih i dalje volio ostati i pomagati ocu Jošku Vizjaka, no i on je uvidio da je bolje za mene što prije ići u Kurseong i završiti bogosloviju. Kao svećenik moći ću mu kudikamo više pomagati.
Da po zadnji put razveselim svoje male prijatelje, otvorih fotografski aparat za posljednju snimku.
Kratak, blagi osmijeh, molim!
I mala se lišća opet razvedriše… Lađica se već pomicala. Zadnji “Đišu pronam, Đišu pronam!” i onda “Fadar, abar ašben! Oče, opet nam dođi!”
Dugo sam gledao s lađice, dok mi ne izginuše mali garavi nosići tamo na obali i Bošonti dolje za palmama.
Put Gangesom prošao je bez posebnih doživljaja. U Canningu sam se sastao sa svojim malim prijateljima nosačima. Svi su pogani, no jer ja s njima pričam kao sa svojom malom braćom, uvijek dolaze k meni. U vagonu smo otvorili sijelo. No, ovaj put bilo je kratko, jer je gospodin šef stanice naskoro dao znak za polazak, udarajući iz petnih žila po komadu željezne šipke, obješene na žici. To je službeno zvono gotovo po svim stanicama Indije.
Iz Kalkute navečer proslijedio sam u Kurseong. Po noći dakako, jer je po danu strašno vruće. U odjeljku vagona bio sam posve sam. Rezervirao sam si naime jedno mjesto, no sluga, koji je kupio kartu, nije se nikako mogao sjetiti moga imena, pa reče stoga, da je karta za jednog »velečasnog iz Čekojugoslovakije…!« Možete si lako zamisliti moje iznenađenje, kad naiđoh na natpis: »Vlč. o. Čekojugoslovakija!« I to će biti po svoj prilici razlog, da je svatko s čitanjem izbjegavao taj vagon …
Širokotračna željeznica ide do podnožja Himalaje, do mjesta Šiligurija. Tu se naglo diže najveće gorje svijeta, kao da je iz zemlje izraslo.
U St. Mary’su, tako se zove naša bogoslovija, dočekali su me oci Demšar i Ehrlich, te časna braća Šmit i Drobnič. Doček je bio tako srdačan i bratski, da sam zbilja ostao ganut.
Ovdje ću učiti kroz tri do četiri godine. Prvu svetu misu imat ću, ako Bog da, u studenom 1943.
Predragi dobročinitelji, sjetite me se od vremena do vremena kojom molitvicom, da bih se što bolje mogao pripraviti za taj veliki dan! Molite se za mene, a i ja ću se vama odužiti sada svojim dnevnim molitvama i posebno na sretni dan mlade mise, kad budem uz imena svoje majke i oca spomenuo dragom Spasitelju imena vaša i onih koji su vašem srcu dragi.
Uz stotine medenih bengalskih pozdrava, ostajem Vam brat u Isusu
Ante Gabrić, DI
Kuseong, 15. srpnja 1941.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
2. DAN
OTAC JOSIP VIZJAK OPRAŠTA SE S BOŠONTIJEM
I dobrom ocu Josipu Vizjaku trebalo se rastati s Bošontijem. Iza 10 godina neumornog rada ostavlja to mjesto, koje je svjedokom nečuvenih žrtava i pregaranja revnog misionara, da svoje sile žrtvuje za nove krajeve, nova sela, nove ljude naše prostrane misije.
Početkom ove godine otputovao je u susjednu postaju Morapai, praćen suzama Bošonćana, koje je toliko ljubio.
Teški su bili dana rastanka, teški za njega, no kudikamo teži za te dobre ljude. Tih se dana pokazalo koliko su ga voljeli i štovali. Dan za danom dolazili su da se opraštaju. Iako do krajnosti siromašni, donosili su svoje male darove: slatkiše, voće, jaja, ribu, pa i koju koku i pijetla, eto da njihov otac ima što jesti u novim krajevima. I na svaki bi dar pala mnoga zahvalna suza. Dugo bi ostajali u misionarevoj sobi, da ga se još jednom nagledaju i da mu ponovo izraze u svom lijepom jeziku kako su mu zahvalni za sve, što je za njih učinio. Po bengalskom običaju duboko bi se poklonili i dotakli se svojim rukama misionarove noge, te bi onda ruke s dubokim poštovanjem postavili na svoje čelo. I iz udaljenih sela ljudi su dolazili da još jednom vide svog oca “Biđaka”, kako su ga svi zvali.
Otac je namislio otići baš na zadnji dan godine, no ti su mu dobri ljudi jednostavno zakrčili put, da ostane s njima još barem na Novu godinu, jer su mu željeli iskazati zadnju počast.
U našoj školi sakupio se sav Bošonti. Donijeli su svoje zadnje darove i oko 20 vijenaca, kojima su ga okitili. U ime čitavog sela govorio je vrijedni učitelj Otul, kojega je otac Vizjak obratio prije nekoliko godina. Prepun žalosti, on i čitav Bošonti, zadnji put mu eto daju svoj poklon i prate ga toplim molitvama kod prijestolja Božjega, da bi mogao mnoge duše njihove poganske braće privesti dobrom Spasitelju. Mole ga da ih nikada ne zaboravi, pa da se opet vrati, kad posao na novom polju rada bude gotov. Govornik je kroz suze završio svoj govor moleći oca misionara zadnji blagoslov.
U ime djece, koju je otac Vizjak posebnom brigom pazio, rekao je nekoliko zahvalnih riječi Omullo, naš seminarac u Kalkuti, koji ocu Vizjaku zahvaljuje svoj odgoj. Nije mogao dugo govoriti, jer previše ljubi dobrog oca, pa je suznim očima gledao na oca misionara, rekavši da djeca Bošontija nikada, nikada neće zaboraviti svoga oca “Biđaka” i da će uspomenu na njega čuvati duboko u svom srcu.
Tada je ustao misionar, da svojim dragim novoobraćenicima rekne svoj zadnji “zbogom” i da im dade svoj zadnji blagoslov. Klečeći su ga slušali. Svi su do jednoga plakali, no otac ih je tješio, da će se dragi Spasitelj i nadalje za njih brinuti, a da ih on na novom polju rada, kamo ga Providnost zove, neće nikada zaboraviti, da će čuvati uspomenu na njih i da će se dnevno za njih moliti.
Sutradan se skupilo čitavo selo na obali Gangesa, da još jednom pozdravi svog oca. Pripravili su lijepu lađu. Sva je bila okićena zastavama, cvijećem i raznobojnim krpama. U lađu su posjedali ponajbolji glazbari, da uz pjesmu otprate svog misionara. Vodio ih je vrsni učitelj Upen, na daleko poznat kao najbolji pjevač i svirač. Uz svirku frula, udaranje bubnjeva i cimbala, te uz neprekinuti “Bizu pronam – Hvaljen Isus” s obale, urođenička se lađa polako pomicala Gangesom, praćena suzama novoobraćenika.
Glazbari su i bubnjari neumorno udarali i svirali pod Upenovim vodstvom. On je zapjevao lijepu pjesmu, pa su drugi odmah prihvatili:
Učitelju, kuda to ideš, plačemo svi, Osmijeh se je na našem licu osušio. No jer ići moraš, Bog Te pratio, Zaustavljat Te neću držeći Te, al u srcu svome urezah uspomenu Tvoju!
Budi sretan i mene se sjeti, ništa drugo ne tražim ja!
Bespomoćnika pomoćnik Ti u pogibelji!
Beskućnika kućo Ti, Oceane Ljubaznosti!
Oče sviju,
Veliki darovatelju,
Plače nevoljnik u nevolji.
Svim srcem svojim, Svim životom svojim, Zadnji “Bidae – Zbogom” dajem, Zadnji “Bidae – Zbogom” dajem …
Lijepi Upenov glas odjekivao je Gangesom i dopirao do udaljenih obala, gdje je narod još stajao i gledao za lađicom. Drugi su lađari prihvatili:
Svim srcem svojim, Svim životom svojim Zadnji “Bidae – Zbogom” dajem, Zadnji “Bidae – Zbogom” dajem …
dok lađa ne iščeznu napokon dolje za palmama, noseći s vida oca i misionara, koji se toliko žrtvovao za Bošonti, i kojeg Bošonti nikada neće zaboraviti.
Vaš otac Ante
Kurseong, 1942.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
3. DAN
CRNE KOZICE
Pred večer se uputismo kroz selo, od kuće do kuće. Nije to prvi put. Kad god u selu vlada epidemija, ide se selom pjevajući nabožne pjesme. Ima za to posebna skupina ljudi, nazivlju je »namer dol – skupina imena«, jer se obično pjevaju pjesme u čast imena Isusova i Marijina.
Pomolivši se kratko pred kipom Žalosne Majke Božje, započeli smo s pjesmom pred crkvom. U zvona smo zvonili. Djeca su se odmah skupila. Prva kuća bijaše Josipa Noškora. Siromaštvo i bijeda. Dvoje dječice i majka dočekali su nas klečeći pred siromašnom kolibicom. “Đoe Dišu Kristo, đoe Dišu Kristo!”, orilo se iz grla naše školske dječice, dok je otac Mairlot raširenim rukama dijelio blagoslov nad kuću i nad one sve koji su u njoj. Nekoliko utješnih riječi, medaljica naše drage Gospe i naš se “dol” pomiče prema drugim kućama.
Bilo je uistinu tajanstveno. Mjesečinom obasjana noć, zavijena u polu maglu. Po selu tišina, tek se čuje sviranje našeg malog harmonija, što ga je učitelj Nikola objesio na svoja leđa, te bubnja i cimbala. “Slava Isusu Kristu, slava Isusu Kristu!” razlijegalo se mirnim selom i prodiralo u sve katoličke kuće Bošontija sve tamo do bazara, gdje su pogani još uz buku zazivali svoja gluha i nakazna božanstva.
U Đon Mollovoj kući brisali smo suze od ganuća. Šestero djece i majka bolesni… Otac se malo oporavio, no i on je još uvijek slab. Od jučer u kući nemaju ničega. I oni nas klečeći dočekuju. Srednji brat tako je slab, da ne može ni ustati, no mala ga sestrica hvata za ruku i kuša ga uspraviti na koljena. “Ovdje je otac, tomake ašibrad diben dat će ti blagoslov.” Mališ se uspravlja, no tek za koji čas, jer kako je slab, opet sjeda na golu zemlju. Blagoslov ih Božjeg svećenika krijepi. Bijedni su, no sad su uvjereni da ih neće pohoditi strašna pošast.
U kući Đonovog brata također nekoliko bolesnika. Polako izlaze iz siromašne kolibice, donose malu zadimljenu svijeću te se zajedno spuštaju na koljena, da dobiju jakost odozgo preko očevog blagoslova. Svaki me je taj blagoslov izvanredno ganuo. Dostojanstvena i visoka pojava oca Mairlota raširenih ruku, očiju podignutih k nebu. A iz dječjih se grla orila pjesma odanosti i slave Spasitelju i njegovoj nebeskoj Majci.
Tri sata su prošla kao nekoliko časova. Sve smo kuće pohodili. Vraćali smo se kroz poganski dio sela. Bila je kasna noć, no pogani su izlazili, da vide što se to događa. Molili su i oni čudotvorne medaljice naše Gospe. Dakako, da sam im drage volje dao, osobito dječici.
S crkve su se ponovo i ponovo javljala zvona obznanjujući cijelom Bošontiju i svim pokrajnim selima da se molitve uzdižu k prijestolju Božjem za spasenje od strašne bolesti.
I Spasitelj nas je čuo. Na zagovor Žalosne Gospe naše je kršćansko selo pošteđeno. Nije uopće nitko ni obolio, dok je po ostalim poganskim zaseocima pošast harala u punom jeku. Bolesnici, koje smo obišli, nisu bolovali od crnih kozica, nego od gladi. Neka je slava našoj dragoj Gospi, neka je posebna hvala Maloj Tereziji, pod čiju sam posebnu zaštitu stavio djecu u školi! No hvala i za vaše molitve i žrtve, koje su nam zavrijedile tako očitu pomoć odozgo. Spasitelj vam stostruko uzvratio!
Vaš otac Ante
Bošonti, 26. studenog 1940.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
4. DAN
MISLI NA NOVU GODINU 1943.
Danas za mene počinje sveta i velika godina, godina moga svećeničkog ređenja. Jutros sam se kod razmatranja zamislio malo u to, no ljudski je razum tako malen, kad se radi o ovim božanskim stvarima.
Drugi Krist… i to još u misijama, gdje tisuće čekaju baš na mene. Gospodine, koga si ovo izabrao? Zar ne poznaš moju bijedu i slabost? … “Dosta ti je moja milost!” … Oh, da, Ti ćeš biti uza me, čega da se bojim?! Veselo i velikodušno naprijed i kroz ovu godinu, no sveto i sabrano, jer ovo je sveta godina.
Jako me utješila pomisao na tolike molitve, koje će se za mene uzdizati k Božjem prijestolju, ne samo u domovini, već i ovdje u Indiji, Australiji i Americi. Molit će toliki naši prijatelji i dobročinitelji.
Gospodine, pomozi mi, budi uza me! Nebeska Majko moja, u Tvoje majčinske ruke se predajem, Ti me dovedi pripravna i sveta k uzvišenom oltaru svoga Sina!
A i Mala Terezija sigurno me neće zaboraviti. Ona se toliko molila za svećenike, pa će se i mene sjetiti, ona, naša draga Zaštitnica misija i Bošontija.
Vaš otac Ante
(Iz dnevnika oca Gabrića)
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
5. DAN
OPET U KHAIRU
Mislio sam da neću tako brzo u Kharry, no trebalo je opet ići… Sjećate li se onog zadnjeg putovanja na biciklu, kad sam si pola rebara slomio, a drugu polovicu dobro očešao na tvrdim grudama kharrijskih kozjih staza. Kad sam se više-manje živ vratio u Morapai, napravio sam čvrstu odluku da me Kharry neće tako brzo vidjeti. No odluke se prave da ih prekršimo! I onda zapravo ovaj put nisam išao onako na šetnju, već u pomoć teško bolesnom ocu Sedeju ne na biciklu, već u malom misijskom čamcu; ne po danu, već po noći.
I ovako je bilo dosta zanimljivosti na putu. Kako sam rekao, putovao sam u čamcu: kojih pet metara dugom, jedan metar širokom i oko pola metra dubokom. Dakle, kako vidite, u ovakvoj se lađi ne bi moglo preko Oceana u Ameriku! Dakako, motora nema, već jedan ili dva lađara guraju čamac pomoću bambusovih štapova. Brzina: nešto brže od puža…
Već se hvatao sumrak, kad smo ostavili Morapai. Uvukao sam se pod niski slamnati krov, kojim je čamac bio prekriven. Taj krov služi i protiv kiše i protiv sunca. Nizak je, jer bi inače vjetar prevrnuo čamac, a osim toga, na putu je mnogo malih bambusovih mostova preko kanala, pa se s visokim krovom ne bi moglo ispod provući. Malo je neugodno, jer se čovjek ne može uspraviti. No sjediti se već dade. Mjesta i baš nije bilo mnogo, jer smo uzeli i nešto “zalihe” za ovu dugu ekspediciju: riže, žutog “dala”, povrća, pa čak i veliku zemljanu posudu pitke vode.
Čuo sam, naime, da u Kharryu nemaju dobre vode. Lađica skoro puna. No bilo je još mjesta za mene, da se malo izvrnem na počinak. A zbilja sam toga dana bio umoran, jer je toliko toga trebalo završiti prije polaska u Kharry. Iza večernje molitve pripravio sam svoj “krevet” … Nekakav debeli kaput ispod sebe, vreća riže pod glavu kao jastuk, a pokrivača ne treba, jer je silna sparina i vrućina. Večer nas je uhvatila iza sela Čoukitole, večer i s njome komarci. Da su me barem ovu noć pustili na miru. Nego, neće ovaj krilati rod! No kako sam bio umoran, brzo sam zaboravio na komarce. U polusnu čujem dovikivanje lađara. S protivne strane dolaze mnoge velike lađe natovarene rižinom slamom. Tamno je kao u rogu. Na ovim lađama nema crvenog i zelenog svjetla, pa se stoga dovikuju: “He bhai, dhonga ašće! – He brate, dhonga dolazi!” Tako se, naime, zovu ove lađe. Dva moja lađara: Mihael, brat katehiste Bomkina, i Ođit, dobro guraju dhongu. Dakako, da se sve ljulja i drma, kad je čamac tako uzak.
Kad smo prošli ispod velikog mosta kod Boro Ćinre, počelo se oblačiti. S južne strane dobro je grmjelo i sijevalo. Pričvrstili smo i popravili slamnati krov, jer dođe li jaki vjetar, sve će odnijeti u zrak, pa će se onda trebati stiskati pod kišobran. Dakako, da je trebalo ustati s “udobnog” kreveta. No to ću morati činiti više-manje svakog sata: ili su se druge lađe postavile na put u uskom kanalu; ili je most prenizak, pa je slamnati krov trebalo podići s lađica, prenijeti ga dvojica do iza mosta, lađicu progurati ispod, a onda opet na nju staviti krov; ili je opet i koji od revnih nadglednika kanala htio znati što sve imamo u čamcu … Jedan se takav junak sjetio da nas zaustavi i baš nekako pred ponoć. Kojih desetak minuta prije toga trebalo nam se progurati ispod onog niskog mosta. Iza toga sam se opet malo “ispružio”, kad me Mihael poče bojažljivo zvati:
“O Fader, čokidar dakčen! — O oče, stražar zove!”
Nije druge, Ante, već opet izvuci svoje garavo lice i pokaži ga tom slavnom čokidaru, da mu se srce smiri. I ne samo da mu se smirilo, već se junak i preplašio, kad me je ugledao. Nastavak…
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
6. DAN
OPET U KAHIRU
Iza ponoći smo stigli u Bištopur. Lađari su bili umorni, pa sam im rekao neka se odmore i okrijepe u seoskom dućanu. Nije im to trebalo dva puta reći. Dućandžija je već spavao, no u nadi da će nešto zaraditi, spremno je ustao i pogostio ove “noćne ptice”. Htjeli su i meni nešto donijeti, no kako je već ponoć bila prošla, nisam mogao uzeti, jer sam ujutro želio prikazati svetu misu u Kharryu. Zapravo, glad nisam ni osjećao, no od žeđi su se usta dobro osušila. Međutim, pet do šest sati čekanja neće me ubiti.
Kušao sam opet spavati, no onaj krevet žulja: krevet ili moja rebra, sad se više pravo ne sjećam. Mislio sam da sam s desne strane nešto deblji, no i s te strane jednako je žuljalo. Podmetnuo sam još jedan ručnik, pa je nekako mekše izgledalo… Bilo kako bilo, te sam noći napravio odluku da mi se valja malo “potkožiti”, jer ću inače na ovim putovanjima ožuljati sva rebra. Počelo je roskati, no pljusak nas je zaobišao, pa smo barem s te strane bili sretne ruke.
Naskoro smo ušli u velika kharryjska rižišta. Kanal se vijuga kao kakva zmija. Vani je krasna mjesečina, razvedrilo se. Sve tiho i mirno, tek se čuje pljusak bambusovih štapova i zvrk tisuća skakavaca po poljima. Godi duši ovakav mir. Kako se nije dalo spavati, izvukao sam se ispod krova i započeo svoju jutarnju molitvu i razmatranje. “Blagoslovite dani i noći Gospodina!” Mir vlada posvud naokolo, no u kolikim srcima još nema Njega, koji nam jedini može dati mir. Kralju mira, dođi kraljevstvo Tvoje i u Bengaliju!
Prolazimo kroz Kašinagor. To je poprilici glavno mjesto u ovom okružju. Ima i svoju poštu, koja je ujedno pošta i za Kharry. Sve spava, nigdje ni žive duše.
Napokon smo prispjeli i u Kharry. Bilo je oko 4 sata ujutro. Sve dakako još tamno. Prtljagu smo stavili pred nedovršenu kuću. Nema ni prozora ni vrata, no otac Sedej se već ovamo preselio, jer je ipak ugodnije tu stanovati nego u malom i mračnom podrumu stare kuće.
Polako sam se približio do sobe. Bolesnik teško diše i u silnoj se groznici samo prevrće po krevetu. Već je ovako deset dana. Nadao se da će bolest naskoro krenuti na bolje. No sile sve više slabe, pa još danas treba otpremiti oca u Kalkutu. I bilo je, doista, već skrajnje vrijeme, jer to nije bila obična groznica, već neka vrsta tifusa. Ustali smo iza ponoći. Odslužio sam svetu misu u privremenoj kapelici. Prisustvuju urođeničke časne sestre i dječica iz sirotišta. Vrlo je rano, no to njih ne smeta. Oni vole svetu misu.
Čamac je pripravan. Za bolesnika smo pripravili jedan mali vojnički krevet, pa je barem donekle bilo udobno. Putovanje je trajalo kojih pet sati. Mora da je otac Sedej mnogo prepatio, no on je pravi kremen, pa ni da je od boli obrvom trepnuo… Zbog toga sigurno ga se i bolest prepala. Kad su ga doveli u grad Kalkutu, liječnik je rekao da je stanje veoma opasno, pa da se i o životu radi. No otac Sedej mu je htio pokazati da ima krivo, pa je sam, onako slab, uzašao uz stotinu stepenica do bolničke sobe. Kad je to smrt vidjela, otišla je odakle je i došla, a i otac Sedej je došao opet odakle je otišao: iza dvadesetak dana vratio se opet u Kharry, istina prilično slab i mršav, no još uvijek isti otac Sedej.
Sada prikuplja izgubljene sile, jer bi svakako želio dovršiti započetu kuću. Nadao se da će sve biti gotovo do Božića, no potrajat će nešto više vremena.
Iz Kharrya je trebalo natrag u Morapai. Dakako, po noći, jer je po danu posla preko glave. Pomalo se već i umor osjeća. Koliko toga čovjek doživi na ovim putovanjima, no, nije moguće sve opisati. Najbolje je da dođete koji put ovamo u pohode. Bit će to lako sada iza rata. Na stotine će zrakoplova biti slobodno. Molimo se, braćo, te svi ovi krajevi, preporođeni Njegovom ljubavlju, budu naskoro zarumenjeni krvlju neokaljanog Jaganjca!
Vaš otac Ante
Morapai, prosinac 1945.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
7. DAN
CRNE KOZICE
Bošonti proživljava teške sate. Pomoć iz domovine sve više prestaje, novi misionari ne mogu dolaziti zbog nesigurnih prilika, a posla je sve više i više.
Već smo tamo u siječnju 1940. godine predviđali da će nas potkraj godine pohoditi glad i nevolja. I došla je prije no što smo joj se nadali. Riža je od travnja počela poskupljivati, tako da su ljudi sa strahom mislili na budućnost. Prosjaci su stali pohađati našu misijsku postaju, jer znaju da će otac dati bar šačicu riže. Pa dok smo imali, davali smo. No hambari su se brzo ispraznili, tri mjeseca prije nove žetve, baš u najteže vrijeme.
O, koliko su mi puta dolazile suze na oči, dok sam gledao ona ispaćena i izgladnjela lica, osobito lica majki, koje su držale u naručju dječicu.
“Oče, spasi nas… Već dva dana nemamo što jesti, o spasi ovo malo stvorenje, za sebe ne tražim ništa…”
Tako su se dan za danom redale naricaljke. Najprije su dolazili roditelji, kasnije, kad su oboljeli oni, slali su dječicu, da prose za njih. Kako bih im drage volje dao, da spasim njihove živote i živote njihovih dragih roditelja, no imao sam tek nekoliko utješnih riječi… i djeca su se praznih ruku vraćala kući. Tada bih za te naše sirotane molio pred svetohraništem u kapelici. Pohađao sam bolesne, da vide da ih otac još uvijek voli, ali da je postao siromašan kao i oni, i da ne može više pomagati.
Upravo je bilo podne, kad je žena Makhomova došla plačući pred moja vrata. Muž joj umire. Već nekoliko dana hrane se korijenjem. Moli me da što prije dođem i da mu podijelim sveto krštenje. Javio sam ocu Vizjaku, koji je odmah otišao. Iza pola sata Makhom je preporođen vodom svetog krštenja čekao mirno svoj posljednji čas. No, pokušali smo još zadnja sredstva da ga spasimo. Časna sestra Silvina posla neki jaki lijek, pripravili smo crnu kavu i time smo ga polako hranili. Pred večer mu je bilo bolje. Još je nekoliko dana lebdio među životom i smrću. Jednog popodneva dođe on oslanjajući se na bambusov štap, da mi zahvali… i da se preporuči za budućnost. “Sad sam postao vaše dijete ako me vi zapustite, komu ću ići…?” Nastavlja se.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
8. DAN
CRNE KOZICE
Mala je Sušila skoro redovito dolazila, da dobije štogod za svoju bolesnu majku i malog bracu. Ni ona nije imala što jesti, no na sebe nije mislila. Tek me molila jedno odijelce, jer je njezina haljinica bila posve poderana.
“Malog Isusa dan, Božić, približava se, pa bih se željela pomoliti pred jaslicama u čistom haljetku…”
Tada sam mislio na vas, predragi dobročinitelji, i na vas mali misionari i misionarke. O, da ste mogli vidjeti onaj tugaljivi pogled male Sušile, da ste mogli vidjeti ona izgladnjela i blijeda lišća, i vi biste sigurno bili ganuti, i vi biste dali zadnji zalogaj za to dobro dijete, za njezinu bolesnu majku i za malog bracu Dionizija.
Mislim da nije potrebno navoditi više bolnih primjera. U ovo nekoliko riječi rečeno je dosta, otkrivena vam je bol našega srca. No ne sva.
Nakon gladi, pa i za vrijeme same gladi, pojavila se epidemija crnih kozica. Baš sam prolazio zamazanim bošontskim bazarom, kad se selom pronijela vijest. Sve obuze silan strah, jer kad se jednom ta bolest raširi, zna uništiti cijela sela. Pogani, dakako, vjeruju da su zli dusi posrijedi, pa su stoga još istog dana odlučili da će početi s “puđama” i klanjanjem okrutnoj božici Kali. Bila je subota. Oko jedan sat počeo je gong udarati na bazaru. Kroz 24 sata valja neprestano vikati i plesati pred božicom, da se smiluje i da ne pomori previše ljudi. Dok se s našeg tornja razlijegao mirni zvuk “Angelusa”, ispred njihovog malog slamnatog hrama odjekivale su pjesme i udarci bubnjeva. I tako kroz cijelu noć.
Naravno da smo i mi pozvali naše ljude na molitvu. Sutrašnja, nedjeljna sveta misa i sveta pričest bila je prikazana na tu nakanu. Poslije podne kod blagoslova su izmoljene neke posebne molitve i na koncu blagoslov, da nas dragi Spasitelj oslobodi te strašne pošasti. Dakako, da sam se najviše bojao za školu. Stoga sam s djecom pošao pred kip Žalosne Gospe, da se njoj preporučimo. Toga dana i narednih dana gorjele su svijeće pred njezinim kipom, dok su ljudi revno dolazili moliti se. Malu bi dječicu dizali do kipa naše nebeske Majke, da se malim ručicama dotaknu njezinih ruku i da ih poljube.
Vaš otac Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
9. DAN
BARJACI KRALJEVI
Vijali su se oni pobjedonosno ulicama grada Ranchia na blagdan Krista Kralja lanjske godine. Baš sam bio tog dana u Ranchiu. Uistinu je bilo nešto veličanstveno. Barjaci Isusa Kralja u mjestu, koje je pred kojih pedesetak godina bilo još više-manje džungla, gdje je živjelo jedva nešto novoobraćenika po zabitnim selima.
Kako sam već jednom prije pisao, Ranchi je središte jedne od najbujnijih misija u Indiji. Tu ima preko 350.000 novoobraćenika. U gradu je sjedište biskupije. Uz to ima mnogo katoličkih škola, i to viših, kao i Sveučilište sv. Franje Ksavera. Grad je još većinom poganski, no dođu na procesiju Krista Kralja izbliza i izdaleka. To je svake godine veliko slavlje.
Već iza podne ulice su se počele ispunjavati ljudima. S bubnjevima i talambasima, pjevajući svoje tugaljive, no meni tako mile napjeve, dolazila je grupa za grupom. Sprijeda krupan momak s velikom zastavom, za njim svrstani momci i djevojke, otraga “stariji rod”. Sve ide prema katedrali Blažene Gospe. Tamo su već svrstane škole sa svojim zastavama i raznim simboličkim slikama. Pučka djevojačka škola prikazuje sva otajstva Svete Krunice. Dječaci na posebnim plakatima nose čitavu nauku o Presvetom Oltarskom Sakramentu. Također je upriličen i Križni put. Sve skupa daje dojam velike pobožnosti, duboke vjere. Da ste samo vidjeli kako su te male djevojčice bile ozbiljne, kako su sklopljenih ruku i oborenih očiju stupale u procesiji.
U tri sata popodne za bubnjaše svi bubnjevi. To je malo poteže opisati. Kao grmljavina u visokim planinama. Sve u ritmu, sve skladno. U isti čas se podigoše veliki barjaci. Oko stotinu plavih, žućkastih i crvenih barjaka na jasnom listopadskom suncu Cotanagpurske visoravni. Svrstala se duga povorka, škola za školom, društvo za društvom. Na koncu oko stotinu časnih sestara i skoro toliko svećenika i seminaraca. Onda kojih pedeset ministranata. Cijela vojska! Presveto je nošeno na posebnim krasno urešenim kolima.
Prolazimo kroz siromašni dio grada. Sve okićeno, urešeno. Kralj dolazi! Kod jedne kuće je oltar s kipom Blažene Gospe s Isusom u naručju. Uz oltar jedna sirotica sa svojim miljeničem u krilu. Dvije majke. Združuje ih ista ljubav k Isusu, Kralju kraljeva. Pred drugom kućom majka s petero dječice. Jedno drugom do uha. Najmanja djevojčica sklopila ruke i uprla svoje krasne duboke oči u Presveto. Hvalite, djeco, Gospodina! U poganskom dijelu jedna katolička kuća. Starica kleči pred kolibom. U ruci joj krunica. Duboki poklon do zemlje bio je pozdrav ove priproste duše Kralju kraljeva. S obje strane ceste nalazila se sva sila gledalaca. Divili su se pobožnosti, dostojanstvu i sabranosti.
Već se hvatao sumrak, kad smo se vratili pred katedralu za zadnji blagoslov. Bubnjevi su još jednom zagrmjeli. Onda mir. Jedan je od skauta zasvirao na trubu kraljevski pozdrav. Zadnji blagoslov i zadnji pozdrav Kralju: “Đišu Rađa ki đai! — Slava Kristu Kralju!” povika ranchijski župnik. I onda kao jeka gora zaori gromki: “Đai, đai, đai! Slava, slava, slava!” …
Vaš otac Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici. Sljedeću devetnicu započinjemo 20. rujna.
„Gospodine, pomozi mi, budi uza me! Nebeska Majko moja, u Tvoje majčinske ruke se predajem, Ti me dovedi pripravna i sveta k uzvišenom oltaru svoga Sina!“ (sluga Božji otac Ante Gabrić)
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)/ Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
