Vazmeno trodnevlje: najznačajnije vrijeme liturgijske godine
Vazmeno trodnevlje: najznačajnije vrijeme liturgijske godine Cvjetnicom, Nedjeljom muke Gospodnje, započeo je Veliki tjedan koji završava Uskrsom. Veliki tjedan prožet je spomenom na Gospodinovu muku. Unutar Velikog tjedna, nalazi se Vazmeno trodnevlje. Najznačajnije vrijeme u liturgijskoj godini kada kršćani slave otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista.
Vazmeno trodnevlje
Navikli smo u Vazmeno trodnevlje ubrajati četvrtak, petak i subotu Velikog tjedna. Međutim, večernja Misa Velikog četvrtka u liturgiji je predvečerje sutrašnjeg dana, jer su kod Židova veliki blagdani počinjali večer uoči blagdana. U skladu s tim u vazmeno trodnevlje ubrajamo Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs, Nedjelju uskrsnuća Gospodnjega.
Misom večere Gospodnje počinje sveto trodnevlje i nastavlja se liturgijom Velikog petka, vazmenog bdjenja i Nedjeljom uskrsnuća Gospodinova.
Veliki četvrtak
Na Veliki četvrtak obilježava se kršćanski spomendan Isusove posljednje večere. Veliki četvrtak do Mise večere Gospodnje je ujedno i zadnji dan korizme. Na Veliki četvrtak ujutro slavi se Misa posvete ulja, na kojoj se posvećuje krizma (ulje za sakrament potvrde), te blagoslivlja ulje za bolesničko pomazanje i katekumene. Uvečer, na svečan se način slavi euharistijsko slavlje, koje se naziva Misa večere Gospodnje. Misom večere Gospodnje započinje Vazmeno trodnevlje, a na otajstven se način slavi i obnavlja ustanovljenje Euharistije i svećeničkog reda.
Misa posvete ulja (Missa chrismatis)
Misno slavlje u kojem biskup u koncelebraciji sa svećenstvom posvećuje krizmu i druga sveta ulja. Predviđena je na Veliki četvrtak do podne, no iz praktičnih razloga na mnogim se mjestima slavi prethodno predvečerje ili još koji dan prije, ali ne dugo pred Vazam i uvijek s ovom vlastitom Misom.
Ova Misa što je biskup koncelebrira sa svojim svećenstvom očituje zajedništvo svećenstva s njihovim biskupom. Stoga će biti dobro da, ako je moguće, u njoj svi svećenici sudjeluju i pričeste se, pa i pod obje prilike. U homiliji biskup potiče svećenike da ostanu vjerni svojoj zadaći i poziva ih na obnovu svojih svećeničkih obećanja.
Misa večere Gospodnje
U pogodnim večernjim satima, slavi se Misa večere Gospodnje uz puno sudjelovanje cijele zajednice, a svi svećenici i službenici vrše svaki svoju službu. Slavlje Posljednje večere uvodi u vazmeno otajstvo.
Evanđelje o pranju nogu može se pritom i stvarno upriličiti. „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što sam ja vama učinio.“ (Iv 13,15). Prema ovoj Gospodinovoj opomeni, Crkva je uvijek nastojala nalog pranja nogu izvršiti. Od 1956. godine može se, ondje gdje dušobrižnički razlozi preporučuju, na Veliki četvrtak, poslije evanđelja Iv 13,1-5, obaviti službu pranja nogu u bogoslužju. Taj čin treba biti istinski izraz služenja i uzajamnog pomaganja u zajednici.
Pod Misom večere Gospodnje na Slavu zazvone zvona, koja zatim zašute sve do vazmenog bdjenja, a zamjenjuju ih drvene udaraljke (lat. crepitacula). Sveta Pričest se može djeliti vjernicima samo pod Misom dok se bolesnicima može odnijeti u bilo koje doba dana.
Poslije Mise prenose se posvećene hostije za Pričest na pokrajnji oltar ili pokrajnju kapelu. Pred zatvorenim tabernakulom održava se klanjanje. Poslije večernje Mise razgrće se oltar, uklanjaju se svi ukrasi, svijeće se odnose.
Prekrivanje križa
Po današnjem propisu križevi se poslije večernje Mise na Veliki četvrtak uklanjaju iz crkve ili prekrivaju. Po starom je običaju prekrivanje križa, slika i kipova na petu korizmenu nedjelju. Pri ophodu na Cvjetnicu križ je, kao znak pobjede, otkriven. Običaj prekrivanja slika i kipova poznat je već u 12. stoljeću. Različita su tumačenja te simbolike: Krist je u vrijeme svoje muke „sakrio“ svoje božanstvo; prekrivanje je podsjećanje na njegovo poniženje, a njegova prava slika treba se što više utisnuti u naše srce. Općenito, običaj prekrivanja izraz je i strahopoštovanja i pokore.
Veliki petak
Prvi dan Vazmenog trodnevlja, kršćanski je spomendan Isusove muke i smrti. Zapovjedni dan posta i nemrsa, koji obvezuje osobe od 18 do 60 godina. Ne jede se meso toplokrvnih životinja niti mesne prerađevine, a dopušten je jedan cjeloviti obrok. Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, da se simbolizira Isusova muka i smrt, a vjernici se u crkvi okupljaju razmatrajući o Isusovoj muci.
Dan koji nema misnog slavlja, ali ima vlastito liturgijsko zborovanje oko 15 sati (iz dušobrižničkih razloga i kasnije). Liturgijska je boja, kao i za mučenike, crvena.
Ulaz na bogoslužje je u tišini: pred oltarom svećenik klekne ili se prostire u tihoj molitvi.
Služba riječi na uobičajen je način. Evanđelje, koje se čita ili pjeva s podijeljenim ulogama, jest Muka po Ivanu, koji u smrti na križu gleda Gospodinovo uzdignuće (Iv 12,32).
Poslije nagovora slijedi Sveopća molitva vrlo stara oblika, iz 4. stoljeća.
Od 7. stoljeća uključeno je u bogoslužje klanjanje križu, a potječe iz Jeruzalema. Donosi se prekriveni križ, koji se u tri stupnja razotkriva; ili se pred oltar donosi otkriven križ, koji u ophodu tri puta zastaje. Kod svakog stupnja ili zastoja pjeva se antifona „Evo drvo Križa…“ i odgovor zajednice „Dođite, poklonimo se!“, uvijek višim glasom.
Pred oltarom slijedi klanjanje križu. Za to vrijeme pjevaju se prijekori. Prijekori su posebne pjesme za vrijeme klanjanja svetome križu na Veliki petak. Tužbe Raspetoga na nezahvalnosti i grijehe puka („Puče moj, što učinih tebi..?“) i odgovor zajednice trostrukim usklikom trisagionom („Sveti Bože…“), kojim se Krist priznaje besmrtnim Pobjednikom.
Od srednjeg vijeka nakon toga slijedi pričesno slavlje s hostijama od večernje Mise Velikog četvrtka, a od 1956. godine pričestiti se mogu svi sudionici, a ne samo svećenik.
Poslije toga Presveto se iznosi iz crkve kao znak da je Crkvi ugrabljen njezin Zaručnik (Mk 2,20).
Velika subota
Drugi je dan Vazmenog trodnevlja, spomendan Kristova počinka u grobu, stoga je sasvim razumljivo što toga dana nema ni Mise ni pričešćivanja. Dan tišine i molitve, a po starom običaju, iako više nije propisano, dan strogog posta. Ako je moguće, crkve bi trebale biti cijeli dan otvorene, kako bi se vjernici mogli posjetiti posebno uređeni Kristov grob u crkvi te se pomoliti. Crkva u molitvi kod groba čeka Gospodina. Oltar ostaje nepokriven, Misa se ne slavi niti se pričešćuje. Tako Crkva ulazi u vazmeno bdijenje.
U subotu navečer slavi se vazmeno bdjenje, koje pripada u obrede Uskrsa.
Vazmeno bdijenje
Ona noć koju je Jahve probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je svima Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdjenja u čast Jahvi. (Izl 12,42)
Noć u kojoj je Bog učinio svoje veliko osloboditeljsko djelo (Izl 12,40-42) sve su generacije tumačile i shvaćale kao noć bdjenja i noć Mesijina dolaska. S takvim čvrstim pouzdanjem i kršćani, u ovoj noći, dočekuju vazmenu nedjelju Kristova spasiteljskog dolaska. Primjereno uputi Lk 12, 35-38, s upaljenim svjetiljkama u rukama, postom i molitvom. A on će ih, sam je to rekao, posaditi za stol i posluživati.
Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!
Od ranih kršćanskih vremena tu noć nazivamo „noć bdjenja“. Veliki svetac Katoličke Crkve, sveti Augustin, je ovo bdjenje nazivao „majkom svih bdjenja“ (lat. vigilija). U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja.
Od 1951. opet se moglo, a od 1956. moralo držati u noći od Velike subote na nedjelju uskrsnuća Gospodnjega. Daje se mogućnost da slavlje počine najranije poslije prvog mraka (u našim okolnostima to je oko 21 sat) te da završi najkasnije u jutarnjem osvitu (oko 6 sati).
Vazmeno bdjenje započinje blagoslovom „ognja bdjenja“ i pripravljanjem svijeće (urezivanjem predviđenih znakova); slijedi ulaz u crkvu s uskrsnom svijećom (pritom đakon ili svećenuik tri puta pjeva, uvijek višim glasom, „Svjetlo Kristovo“, a puk odgovara „Bogu hvala!“) i hvalospjev svijeći (Exsultet).
Bdjenje se nastavlja podužim bogoslužjem riječi, koje obuhvaća sedam starozavjetnih čitanja, a uz svako je pripjevni psalam i molitva (iz pastoralnih razloga ovaj se broj može smanjiti na tri); navještaj izlaska iz Egipta ne smije se ispustiti!
Osvit novog dana usred noći i dolazak Uskrsloga u svoju zajednicu označava Slava, na koju opet zasviraju orgulje, pale se oltarne svijeće i zvone sva zvona.
Poslije evanđelja u krsnom se slavlju primaju u Crkvu prisutni kandidati (katekumeni). Novokrštenici se zatim odvode na njihova mjesta među vjernike, gdje po prvi put, uključeni u zajednicu, sudjeluju u Euharistiji.
Vazmeni hvalospjev – Exsultet
Hvalospjev svjetlu uskrsne svijeće u odsjaju koje će se odvijati vazmeno bdijenje. Slijedi nakon što je đakon svečano unio uskrsno svjetlo u crkvu, a sabrani vjernici zapalili na njemu svoje svijeće. Pozivajući na radost nebo, zemlju i okupljenu zajednicu, đakon naviješta otajstvo vazmene noći: pravi se Jaganjac ubija, Njegovom krvlju posvećuju pragovi vjernika, a puk spašava od smrti i propasti. To se zatim pojašnjava peterostrukim „Ovo je noć…“ te zaključuje prošnjom da svijeća „neoslabljena ostane“ dok ne dođe Danica – Krist, „koja ne zna zalaza“. Sve do kasnog srednjeg vijeka tekst Exsultet bio je ispisan na svečanom svitku i za vrijeme pjevanja polako bi se odvijao s ambona prema puku.
Sve je to Vazam
Naziv Vazam osim Uskrsa obuhvaća cijelo vazmeno trodnevlje, ali često se odnosi samo na nedjelju – Uskrs.
U proteklih 40 sati, u kojima joj je Zaručnik ugrabljen, Crkva posti i odriče se euharistijske svadbene gozbe (Mk 2,18-20), okuplja se na razmatranje Gospodinove muke i na molitvu; noć uoči nedjelje cijela zajednica provodi u zajedničkom bdjenju, sve dok o ponoći (Mt 25,6) Gospodin ne dođe i one koji su bdjeli ne povede na svadbeno i pobjedničko slavlje. Tako se odvija trodnevno vazmeno slavlje, Vazmeno trodnevlje, koje seže od Mise večere Gospodnje na Veliki četvrtak do Večernje vazmene nedjelje i tvori jedno jedincato slavlje.
