Ukazuje joj se sv. Ante i izgovara strašno proročanstvo koje će se pokazati točnim
Ovo je posebna priča u koju su uključeni ne samo sv. Ante, već i Gospa i sv. Padre Pio. Njegov život je znak kako Gospodin djeluje i vodi nas putem koji je odabrao za svakoga od nas. Svi smo mi njegova stvorenja predodređena za svetost, a životna priča ove djevojke konkretan je primjer.
Bog svakome od nas crta put koji nas vodi do sreće. Ima onih koji će je morati hodati duže, gotovo cijeli život, a ima i onih koji će je morati hodati kraće. Ali svi smo mi predodređeni za sreću, svi smo k njemu dolazili i njemu ćemo se vraćati, također u pratnji Djevice Marije i svetaca. Posebna priča koju ćemo vam ispričati je ona o mladoj ženi, već svetici za svoj narod i za svoju zemlju, za koju je Crkva pokrenula proces za proglašenje blaženom. Zvala se Rachelina Ambrosini i umrla je u dobi od 15 godina. Mnogi je smatraju “sveticom koja je već živa”. No, dane joj je obilježila i bolest. Tijekom svog kratkog postojanja imala je čast da je nekoliko puta “posjete” i Gospa i sveti Ante.
Mlada Rachelina rođena je u zaseoku Passo, u pokrajini Avellino, 2. srpnja 1925. Ona je kći liječnika Alberta i Filomene. Jedinica na koju će roditelji posvetiti svu brigu i pažnju. A upravo će majci Filomeni mala Rachelina sa samo 4 godine povjeriti prva ukazanja Djevice: “Znaš, majko, vidjela sam Gospu!” – rekao joj je. Majka je čuvala tu tajnu ne otkrivši je nikome i, pomalo poput Marije, razmišljala je o tim stvarima u svom srcu. U školi je djevojčica, kako kažu njeni učitelji, bila pametna učenica i uvijek je bila spremna dati i svoje užine najsiromašnijim kolegama. Upravo će je tijekom pučke škole početi posjećivati i svetac.
Oboljela od ospica, bila je prisiljena izostati iz škole, što je izazvalo veliku prazninu ne samo u Rachelini, već i u svim njezinim kolegama iz razreda. A upravo je svojoj učiteljici, koja ju je otišla posjetiti, djevojčica spontano ispričala to iskustvo koje je doživjela: „Znate, jako sam patila jer sam vidjela mamu kako stalno plače, ali bila sam sigurna da neću umrijeti, jer sam vidjela sv. Antu koji mi je rekao: “Odmah ćeš i dobro ozdraviti od ove bolesti, ali znaj da ću se s petnaest godina vratiti po tebe”.
Sveti Antun je predvidio datum njezine smrti, ali se tome smijala sama Rachelina, kao i svi oni koji su je slušali. Oporavila se, primila svoju prvu pričest i obećala da “nikada neće okaljati svoju iskrenost”, poput bijelog redovničkog habita koji je nosila tog dana. Studij je nastavila u Bariju, gdje je boravio njezin stric monsinjor. Ali te jeseni 1939. nešto se za Rachelinu počelo mijenjati. Bolest je polako počela krčiti sebi put. Jedan oblik dosadne i gnojne upale srednjeg uha dugo ju je udaljio od škole i, prije svega, stavio na kušnju njenu uobičajenu vedrinu.
U dobi od 15 godina uspjela je završiti ciklus gimnazije, unatoč stalnoj brizi za oca Alberta, koji je dobio poziv za oružje zbog rata koji je upravo izbio. Bilo je to 1940. godine. Rachelina je tada upisala srednju školu “Cabrini” u Rimu, koju su vodile sestre misionarke milosrdnice sv. Franje Saverija Cabrinija. Ponovno je bila prisiljena izbivati iz kuće, ali se iz poslušnosti nije protivila roditeljima.
1941. ipak će joj biti najgora godina. Sredinom veljače pogađa je teški oblik meningitisa koji joj ne ostavlja izlaz. Spopadat će je tajanstvene bolesti, dok su je sa svetim Antunom počela posjećivati djeca njezinih jaslica. Rachelinina majka, primijetivši patnju svoje kćeri, također će otići Padre Piju u San Giovanni Rotondo. Htjela ga je zamoliti za utjehu i sveti joj je fratar poželio dobrodošlicu, dozivajući je sa stražnje strane crkve rečenicom: “Ti si sretna majka”, prije nego što ju je primio na privatni razgovor. Ali do sada je bolest već potpuno uzela Rachelinino tijelo i ona je umrla u bolnici u Rimu 10. ožujka iste godine.
Mlada žena koja je već za života odisala svetošću. Ima ih koji govore o iskrenosti i ljepoti njezina lica čak i na samrti. Njezin spokoj, njezina bijela haljina: više je djelovala usnulo nego mrtvo. Mnogi su ljudi prisustvovali njezinom sprovodu u Irpiniji. I danas se mještani njezina i okolnih sela sjećaju Racheline “kao velikodušne mlade žene, otvorene drugima, ponizne, šutljive, poslušne”. Dana 28. rujna 1958. posmrtni ostaci Racheline Ambrosini preneseni su u crkvu Majku u Venticanu. Dana 8. travnja 1995. u katedrali u Beneventu završio je biskupijski proces za proglašenje svetom službenice Božje Racheline Ambrosini.
U Vatikanu je u tijeku kauza za proglašenje blaženom. Danas na Filipinima postoji zaklada njezina imena koja je poduzela razne aktivnosti društvenog promicanja: „U Rachelininu životu jasno se primjećuje posebna pažnja za djecu, a prije svega za siromašne. Voljela ih je i bila voljena.
