Ukazanje koje je priznao i Papa: Velika je nesreća blizu, kao u vrijeme Noe…
Dana 20. prosinca 1954. za vrijeme Svete Mise u župnoj crkvi Seredne u Ukrajini, djevojka Ana imala je ukazanje Majke Božje. Bila je obučena u bijelu haljini sa širokim plavim pojasom i bosim nogama, a oko glave 12 zvijezda.
Od tog datuma do 21.11.1955. Ana je imala 20 ukazanja, od čega je tri puta vidjela i Isusa. Na gori Seredna u Ukrajini dogodila su se mnoga obraćenja i čudesna ozdravljenja po vodi iz izvora koji je potekao na tom mjestu.
Serdene se inače još naziva i ukrajinski Lurd zbog sličnosti ukazanja, s obzirom da Djevica Marija koja se tu ukazala jest Djevica Marija Bezgrešna kao i u Lourdesu.. Najvažnija poruka Gospe od Bezgrešnog Začeća je zapravo ona koja joj je dana u prvom ukazanju a naravno poziva na pokoru i obraćenje jer će ‘velika nesreća zahvatiti svijet’.
“Bila sam kod Svete Mise u župnoj crkvi Seredne, u zapadnoj Ukrajini 7. prosinca 1954. godine ( po julijanskom kalendaru – opaska urednika). Molila sam krunicu na razne nakane. Kratko prije Pretvorbe, izgubila sam tijek svojih misli kod molitve, i opazih da ne vidim više ništa: niti oltara, niti svećenika, niti prisutnih u crkvi; sve je to iščezlo mojim očima.
Ugledah pred sobom goru Seredne na mjestu, gdje se nalazi zdenac i vrelo, mjesto što ga nikad prije nisam vidjela.Ugledah također i Presvetu Djevicu Mariju kako stoji preda mnom, obučena u bijelu haljinu sa širokim plavim pojasom. Dvanaest zvijezda okruživalo joj je glavu i zračilo svoju svjetlost prema nebu.
Noge su joj bile bose i bijele kao snijeg. Bilo je nemoguće gledati u njezin sjaj i ljepotu. Ona je ispružila svoje ruke, čime je isticala ljepotu Božje milosti. Gledajući me, reče Bezgrešna Djevica glasom punim žalosti: ‘Kćeri moja, kćeri moja, kćeri moja!
Ti vidiš velik broj milosti, što ih nosim; ali ja ih ne mogu nikome dati, jer, usprkos velikog broja mojih sinova i kćeri, gotovo svi su se odvratili od mene i ne mole više za moje milosti.
Sad je jubilarna godina meni u čast, a ja čeznem za tim, da pomognem siromašnim grešnicima; jer velika je nesreća blizu kao u vrijeme Noe. Ljudi će biti uništeni, ne vodom, nego vatrom, jer su sagriješili protiv Boga. Još nikad od početka svijeta nisu ljudi tako duboko pali kao sada. Ovo je vrijeme sotonina carstva.”
‘Na blagdan Navještenja (25. ožujka) molila sam kod spilje i ugledah Presvetu Djevicu ukrašenu dugim plaštem krem boje. Koračala je pijeskom, nekoliko metara daleko do spilje. Činilo se, da je vrlo žalosna i kao da nešto traži okolo na sve strane.
Htjela nam je tim dati na znanje, da samo malo njih hoće milosti, što ih je ona ponudila, i da tako velik dio njezinih milosti bude izgubljeno. Tada Ona reče puna žalosti: „Pokora, pokora, pokora.“ Zatim, okrenuvši se prema spilji, klekne, a plašt joj je bio rasprostrt daleko po pijesku, i počne pomicati zrnca na svojoj olovno plavoj krunci, koja je visila na desnoj joj ruci i sezala sve do zemlje.
Čula sam kako recitira Očenaš i ja sam mirno ponavljala riječi iza Nje. To ukazanje Majke Božje duboko me je dirnulo u srce; jer ja sam osjećala, da je možda Kazna već blizu. Bilo je tako mnogo grijeha i zloće i tako mnogo otvrdnutih srdaca protiv milosti. Započeh moliti, da zadobijem milost spasonosne pokore’.
Još je jedna poruka znakovita: ‘Za vrijeme žetve bijah kod jedne udovice s jednom mladom djevojkom i mi smo se popele na goru do vrela kod tri studenca. Prije naše molitve živo sam željela doći k mjestu gdje se je Presveta Djevica ukazivala;željela sam izmoliti od Nje jednu milost.
Kad stigoh na mjesto, započeh moliti svoju krunicu i razmišljala sam o tajni Seredne i njezinu značenju. Tada začuh sebi s desna jedan glas, koji reče: „Rim će biti uništen. Sveti Otac će biti ubijen. Rim će se ponovno podići i bit će obnovljen po gori Seredne. Od te gore raširit će se Vjera po svijetu. Bit će samo jedna Vjera i jedan Pastir.
To će tada biti mir na zemlji i ljudi će se diviti Mojem velikom Milosrđu.“ Ne bih mogla reći, da li je to bio glas Marijin ili glas Duha Svetoga. Razmatrala sam o riječima, što sam ih upravo čula, pitajući se, da li te riječi imaju doslovno značenje ili simbolično. Molila sam, da budem rasvijetljena o toj stvari. Tada iznenada začujem glas Kristov, koji je žalio one, koji su mu najbliži, a nogama gaze Njegovu Isutnu i Njegovu Vjeru.
Tada shvatih smisao riječi, što sam ih upravo čula. To je bila duhovna ruševina Rima. Mnogi svećenici apostata, koji su već propovjedali nauku Kristovu, sada bi psovali Svetog Oca i ismijavali ono, što su nekad sami naučavali. Bijaše to dakle duhovna propast Rima i simbolička smrt Svetog Oca.’
Sveti Otac papa Pio XII. potvrdio je cijelom svijetu ovo ukazanje 1957. godine preko Radio Vatikana, govoreći o tome na različitim jezicima.
