U trenucima potrebe i boli utecite se zagovoru ovih svetaca, zaštitnika od raka
U trenucima potrebe i boli utecite se zagovoru ovih svetaca, zaštitnika od raka. Svete koje možete zazivati u trenucima bolesti donosi portal Bitno.net
Sveta Adelgunda
Rođena je u 7. st u izrazito pobožnoj franačkoj kraljevskoj obitelji, iz koje je još jedno dijete – Adelgundina sestra Valdetruda – proglašeno svetim. Stupivši u red benediktinki, Adelgunda je gotovo dvadeset godina bolovala od neke teške kronične bolesti.
Vjeruje se da je to bio rak dojke i da je od njega umrla 684. u samostanu u gradu Maleugeu. Hrabrost i ustrajnost kojima je nadvladavala bolove priskrbili su joj nakon smrti glas zaštitnice i pomoćnice u svim sličnim stanjima. Zaštitnica je oboljelih od raka. Spomendan joj je 30. siječnja.
Sveti Egidije
Egidije, osebujan srednjovjekovni svetac, stvarna je osoba o čijem se životu, nažalost, vrlo malo zna: tek toliko da je rođen u 7. st. u Ateni i da je najvjerojatnije visokoga roda, Hodočasteći preko Rima dolazi u južnu Francusku, gdje se u blizini Arlesa odlučio za svetački pustinjački život.
Hraneći se šumskim biljem i pijući mlijeko pripitomljene košute, budući je svetac doživio lijepu starost. No jednoga dana, u lovu što ga je organizirao vizigotski kralj Vamba, nespretni je lovac, ciljajući košutu, teško ranio pustinjaka.
Želeći se iskupiti, kralj se zavjetovao da će za Egidijevo ozdravljenje podići velebni samostan, koji će kasnije u svečevu čast dobiti ime St. Gilles (Egidije). U tom slavnom samostanu Egidije je proživio još određeno vrijeme, a onda je 725. iz njega krenuo na vječni počinak. Kult sv. Egidija proširio se diljem Europe, a na slikama ga prepoznajemo u društvu s košutom, čijim se mlijekom prehranjivao i zbog koje je bio ranjen.
Košuta i njezino mlijeko poslužili su kao nadahnuće majkama dojiljama u zazivanju sv. Egidija, posebice onima koje nemaju dovoljno vlastita mlijeka ili im dojenče ima problema sa sisanjem pa stalno plače i slabo napreduje. U Alzasu se majke obraćaju Egidiju i kad im djecu bole uši. Košuta je poslužila i kao relacija prema ženskim problemima kao što su neplodnost, bolesti maternice, osobito one zloćudne.
Neke od legendi sežu već u svečevu ranu mladost. Tako je, navodno, u Ateni iscjeljivao opsjednute i padavičare, što je kasnije postalo dovoljno uvjerljivim razlogom da mu se kao zagovorniku počnu obraćati nesretnici u najrazličitijim teškim duševnim stanjima. Legenda dalje kazuje da je dodirom ruke liječio čak i gubavce.
Nije stoga čudo što je sv. Egidije, kao jedan od gotovo univerzalnih svetaca zaštitnika, uvršten i među četrnaest svetih pomoćnika, te mu je svojstven zagovor za milost dobre ispovijedi. Zaziva ga se kod očnih bolesti u djece, ženskih bolesti, osobito zloćudnih, neplodnosti, bolesti maternice, padavice, gube; zaštitnik je dojilja i dojenčadi te je jedan od 14 svetih pomoćnika. Spomendan mu je 1. rujna.
Sveta Gala
Ugledna Rimljanka iz 6. st, kći Simakova i šurjakinja slavnoga filozofa Boetija. Nakon što joj je mladoj umro muž, oboljela je od zloćudnog tumora na grudima. Nesnosne bolove nadvladavala je vjerom i molitvom te je smirenu smrt dočekala 550. u jednoj kolibici na obroncima ponad Vatikana. Zbog bolesti kojoj se tako hrabro suprotstavljala postala je jednom od zaštitnica od raka. Spomendan joj je 5. listopada.
Sveti Josip Leoneški
Rođen je 1556. u Leonessi, u Umbriji. Sa sedamnaest godina pristupa kapucinima. U tridesetoj godini odlazi u Carigrad radi pružanja duhovne pomoći zatočenim kršćanima. Budući da je u tome bio prerevan te se zamjerio i samome sultanu, uhićen je i osuđen na smrt.
Srećom, pomilovan je i prognan iz Otomanskog Carstva. Vrativši se u domovinu, još zdušnije nastavlja misionariti među siromašnim pukom i činiti dobra djela po kojima će trajno zaživjeti i u legendama. Posebno su ostale zapamćene njegove molitve kojima je umnožio kruh za gladne i potaknuo izvor za žedne…
No i on je bio samo čovjek. Bolovao je od čestih groznica s glavoboljama, a po tijelu je imao otvorene rane od pokorničkog mučenja i bičevanja, koje nikada nisu zarastale. Liječnici su posumnjali na rak i predložili kirurški zahvat. Nakon duhovne pripreme, budući je svetac na to pristao, odbivši pritom bilo kakvo omamljivanje i u to doba uobičajeno vezivanje.
Prije smrti 1612. izdržao je samo s raspelom u rukama i molitvom čak dva bolna operativna zahvata. Takva hrabrost i čvrstoća vjere postale su poticaj brojnim teškim bolesnicima, osobito onima s rakom, koji mu se od tada usrdno obraćaju molitvom u trenucima boli. Svetim je proglašen 1745. Spomendan mu je 4. veljače.
Sveta Rita
Od svog rođenja 1381., u mjestu Roccaporena kraj Perugie, do 1447., kada umire u Rimu, sveta je Rita proživjela neobično težak život. Mlada ostaje bez muža i dvoje malodobne djece. Psihički shrvana odlazi u samostan augustinki, gdje se predaje asketskome životu. No ni tu nema sreće. U jednoj od svojih usrdnih molitava slučajno se ranjava u čelo trnom Isusove krune.
Nastaje duboka, gnojna i nadasve bolna rana koja nikako da zacijeli. Rita hodočasti u Rim, gdje je u skromnom sobičku, shrvana fizičkim i psihičkim bolima, ali ne gubeći ni trenutka nadu u spasenje, proživjela preostale dane. Tako postaje svojevrsnom “sveticom bespomoćnih” kojoj se obraćaju bolesnici u bezizlaznim situacijama ili s teškim, neizlječivim bolestima poput raka. Uz to, zazivaju je i žene željne djece. Spomendan joj je 22. svibnja.
Sveta Sinklektika
Sinklektika spada među one svetice kojima vrlo malo znamo iz njihova života. Poznata je postala po dugotrajnom trpljenju zbog opake bolesti. Živjela je u 5. stoljeću i umrla u dobi od 84 godine pošto je dugo patila od grozne rane nastale zbog raka koji joj je postupno razarao sluznicu u ustima i probio kroz usne i obraze. Stoga se štuje kao zaštitnica i pomoćnica oboljelih od raka. Spomendan joj je 5. siječnja.
Sveti Pelegrin
Pelegrin je rođen 1265. u Forliju, gdje je i umro 1345. kao redovnik Reda slugu sv. Filipa. Zarana je imao problema s cirkulacijom i proširenim venama na nogama, što je rezultiralo velikim ranama na potkoljenicama i nesnosnim bolovima.
Kako se istodobno zavjetovao da će stalno stajati (nikada nije sjedao), unatoč svim naporima onodobnih ranarnika, stanje se sve više pogoršavalo. Kad se na kraju na jednoj potkoljenici razvila gangrena s prijetećom smrtonosnom sepsom, kao posljednji pokušaj o čemu spašavanja života preostala je amputacija.
Prihvativši i to kao krajnje iskušenje, Pelegrin pristade te se noć prije operacije još jednom preporuči Svevišnjemu s molbom da mu dadne snage da i to podnese. Probudivši se ujutro, uoči čudo: obje noge čudom su ozdravile.
Vijest o tome brzo se pročula, pa je tako, postavši kasnije i svecem, Pelegrin postao zaštitnikom svih koji pate zbog proširenih vena i pratećih rana na potkoljenicama.
