Trenutak prije nego je poginula ova je redovnica molila za umiruće i duše u čistilištu
“U času nesreće upravo su završavale zadnju desetku koji neka se smiluje umirućima i dušama u čistilištu. Nije ni znala da je molila za sebe. Majka Marija dopratila ju je svome Uskrslom Sinu”, piše među ostalim s. Klaudija Đuran u obavijesti o smrti s. Teodozije
U prometnoj nesreći koja se dogodila u ponedjeljak, 9. studenog, u mjestu Očura u blizini Lepoglave, u sudaru automobila i teretnog vozila u 80. godini života poginula je uršulikna sestra Teodozija Jakulj.
Sestra je rođena u brojnoj vjerničkoj obitelj Mate i Josipe rođ. Šilović s jedanaestero djece, od kojih je dvoje umrlo u ranoj dobi. Rađali su se između 1932. i 1953. godine. Njihova su imena obojena kršćanski i domoljubno: sinovi: Ivan, Ilija, Martin, Petar, Tomislav, te kćeri: Mira, Marija, Milka, Matija, Jelena i druga Jelena jer je prva Jelena odmah umrla.
Sestra Teodozija rođena je 18. kolovoza 1941. u Šodolovcima blizu Palače/Osijek/, kamo su roditelji silom prilika došli iz Donjeg Dolca u Dalmaciji. Na svetom krštenju u Tordincima, 24. kolovoza, dobila je ime Milica. Kao i svi koji su morali mijenjati svoje obitavalište i više puta, tako je i obitelj Jakulj 1945. g. preselila u Ernestinovo blizu Osijeka. U Ernestinovu je završila osmogodišnju školu, da bi nastavila srednju tehničku u Osijeku i uz to položila daktilografski tečaj. Rađalo se zvanje, koje je ostvarila 1964. godine.
Nakon novicijata u Varaždinu, položila je prve svete zavjete na blagdan Majke dobrog savjeta, 26. travnja 1967., a doživotne 1972. Pohađala je Katehetski institut, te je bila vjeroučiteljica prvo na nekoliko župa u Slavonskom Brodu (1970.-1978.), zatim u Zagrebu na Jordanovcu, u župi Srca Marijina (1978.-1984.). Nakon djelovanja u Gračanima/ Zagreb/, godine 1982. vraća se u Brod, da bi 1990. počela vjeronauk i na osnovnoj školi. Uvijek smireno radosna, bila je rado od svih viđena.
Nakon umirovljenja postaje sakristankom, i tu dužnost obavlja s velikom požrtvovnošću u Slavonskom Brodu, Rovinju i Varaždinu. Budući da je 1997. g. uspostavljena Varaždinska biskupija, ona postaje sakristanka u katedrali Marijina uznesenja. Bila je poznata na svim radnim mjestima po savjesnosti i urednosti. Umjetnički je kitila crkve i slikala plakate za potrebe apostolata. Prestankom sakristanske službe u katedrali zbog bolesti, pomagala je u varaždinskoj zajednici mnogim uslugama diskretno i nenametljivo. “Bila je osoba duboke molitve i tihog služenja do zadnjega. Upravo tih dana prije smrti, koja je duboko pogodila sve koji su je poznavali, bila su misna čitanja o budnosti, o iščekivanju Gospodina, a samostanski duhovnik, preč. Franjo Biškup, u nedjelju prije smrti na snažan je način naglasio da ne znamo hoćemo li umrijeti u kući ili negdje vani, niti kako će to biti, niti koliko ćemo imati godina. Važno je imati ulja vjernosti Bogu i čovjeku, ulja vjere i ljubavi. U času nesreće upravo su završavale zadnju desetku koji neka se smiluje umirućima i dušama u čistilištu. Nije ni znala da je molila za sebe. Majka Marija dopratila ju je svome Uskrslom Sinu”, piše među ostalim s. Klaudija Đuran u obavijesti o smrti s. Teodozije.
Dodajmo ovome da se brojni vjernici na društvenim mrežama opraštaju dirljivim riječima od s. Teodozije. Neka dobri Bog primi s. Teodoziju u svoje Kraljevstvo, a mi zahvaljujemo na svjedočanstvu njezina duhovnog poziva i života.
www.medjugorje-news.com/hkm.hr
