Trebamo li poštovati svakoga? Čak i one koji to ne zaslužuju?
Kako poštujemo nečije dostojanstvo kada nas je povrijedio, učinio nepravdu drugima ili živi na način koji smatramo duboko poremećenim?
Poštovanje onih za koje se čini da ne zaslužuju poštovanje vjerojatno je jedan od tri najveća izazova u međuljudskim odnosima. Kako poštujemo nečije dostojanstvo kada nas je povrijedio, učinio nepravdu drugima ili živi na način koji smatramo duboko poremećenim?
Katolička perspektiva po tom pitanju ovisi o jednom središnjem, izravnom načelu: svako je ljudsko biće stvoreno na sliku Božju i, kao takvo, ima urođeno dostojanstvo.
To se dostojanstvo ne stječe dobrim ponašanjem ili moralnim savršenstvom, već ga je Bog slobodno darovao – činjenica koja leži u srcu katoličkog učenja o poštovanju. Dakle, kad pokazujemo poštovanje prema svima, ponašamo se u skladu s onim što znamo da je istina. Ponašanje druge osobe ne bi nas trebalo navesti da izdamo vlastitu privrženost istini koju smo prihvatili.
Sv. Toma Akvinski povezuje poštovanje s krepošću pravednosti. U svojoj Summa Theologica sv. Toma Akvinski definira pravdu kao davanje svakoj osobi onoga što joj pripada. To ne znači samo davanje nagrada ili kazni na temelju njihovih postupaka; to znači priznati ono što im pripada kao Božjim stvorenjima. Poštovanje je, u tom smislu, oblik pravde koji prepoznaje intrinzičnu vrijednost svake osobe, bez obzira na to kako se ponaša. Ona odražava pravdu koju nam Bog pokazuje: nezasluženu milost i milosrđe za naše vlastite nedostatke.
Katekizam Katoličke Crkve (KKC 1931.) potvrđuje ovu ideju izjavom: “Poštivanje ljudske osobe počinje poštivanjem načela da svaka osoba (bez iznimke) treba svog bližnjega smatrati ‘drugim ja’.” Drugim riječima, poštivanje nekoga, čak i kada smatramo da to ne zaslužuje, više je od vanjske pristojnosti – radi se o tome da ga vidimo kao sebi jednakog dostojanstva. Ali ovo poštovanje nije pasivno. Katoličko učenje ne sugerira da poštivanje osobe znači ignoriranje njezinih mana, odobravanje grešnog ponašanja ili opravdavanje nepravde. Pravednost, kako objašnjava Akvinski, uključuje ispravljanje. Istinsko poštovanje može uključivati pozivanje nekoga na odgovornost, ne iz osvetoljubivosti ili nadmoći, već iz ljubavi i brige za njihovu dušu. Možemo tražiti pravdu u obliku odgovornosti dok se čvrsto držimo istine da je svaka osoba ljubljeno dijete Božje.
Isusova učenja pružaju najjasnije smjernice u tom pogledu. U Govoru na gori Isus nas poziva da volimo svoje neprijatelje i molimo za one koji nas progone (Matej 5,44). To je radikalna priroda kršćanskog poštovanja – pružanje ljubavi, milosrđa i dostojanstva čak i onima koji se u našim očima čine nedostojnima. Kad pobliže pogledamo Kristov primjer, vidimo da njegovo poštovanje prema čovječanstvu nikada nije ovisilo o ponašanju pojedinca. Isus se obraćao carinicima, prostitutkama i grešnicima ne zato što je odobravao njihove postupke, već zato što je u njima vidio ono što je drugima često bilo nevidljivo: njihovo dostojanstvo koje je Bog dao i potencijal za iskupljenje. To ne znači da smo pozvani biti otirači ili šutke tolerirati nedjela. Katolička vjera uravnotežuje pravdu s milosrđem.
Izreka koja se pripisuje svetom Augustinu, “Mrzi grijeh, voli grešnika”, na neki način obuhvaća bit načina na koji trebamo pristupiti drugima. Poštivati nekoga znači priznati njegovo dostojanstvo, ali također nam omogućuje da se suprotstavimo postupcima koji štete ili degradiraju ljudski život. Možemo se suprotstaviti nečijim postupcima, a ipak poštivati njihovu osobnost. Na kraju, poštivanje onih koji to, čini se, ne zaslužuju prilika je za osobnu transformaciju. U tim smo trenucima pozvani rasti u poniznosti, milosrđu i razumijevanju. Mi odražavamo Kristovu ljubav kada poštujemo druge u njihovim nesavršenostima, kao što On poštuje i voli nas u našima. Poštivati druge na ovaj radikalan, Kristov način ne samo da je moguće – to je dio našeg poziva kao katolika.
