Tomislav Ivančić : Iz dvorane Posljednje večere dobili smo najveći mogući dar
Na Veliki ili Sveti četvrtak, dan Isusove posljednje večere, Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela, podsjeća prof. Tomislav Ivančić.
Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa. Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima posljednji put proslavio židovski blagdan Pashe i to dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je Crkvi i svijetu Krist ostavio znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predavši tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i jamstvo pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, nad zlom i katastrofama.
Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade. Danas u liturgiji prolazimo dvoranom Posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju. Izlazeći iz dvorane, doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja objesio.
Sveta misa kao predokus neba
U dvorani Posljednje večere Isus je oprao učenicima noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike.
Sveta misa je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba.
U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, a On postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.
Crkva nosi u svom naručju iskustvo Boga koji je postao čovjekom, Njegove riječi i Njegove snage, Njegove odredbe i Njegov savez s nama. Isus iz Nazareta je djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego Bog. Izvana trijezan, bez monaških i mističkih gesta, a iznutra snažan riječima i snagom, vlašću nad prirodom, Božjim opraštanjem grijeha, silom kojom je izgonio zle duhove, i zaustavljao sve što čovjeka ugrožava. Uskrisivao je mrtve, liječio bolesti, umro za čovjeka, uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu.
Vječni savez između Boga i ljudi
Sve što je Isus Krist donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa svijetom. Govoreći: “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje”, “Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha”, sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi. Tako je nekako potpisao sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između čovječanstva i Boga. Pod tim savezom, koji Crkva čuva u slavljenju euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na svijet.
Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu. Sveta misa je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire.
Ona je istovremeno Kalvarija i uskrsno jutro, jer su u njoj prisutni sadržaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Sveta misa je riznica u kojoj se nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti. Iz nje Crkva nastaje, ona je srce Crkve i povijesti.
Da bi naznačila važnost saveza sklopljenog u euharistiji, Crkva slavi Veliki četvrtaksjećanje posljednje večere. No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike. Slaveći euharistiju, Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo. Ona naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće i tako ostvaruje novi svijet koji je time došao.
Tišina prije najveličanstvenijeg događaja u ljudskoj povijesti
Slaveći euharistiju, Crkva se spominje da je sudionica Božjeg svijeta i da je svaki čovjek u mogućnosti biti dionik božanske naravi. Iz Isusove smrti i uskrsnuća izviru svi sakramenti. U euharistiji čovjek može svestrano upoznati Boga. Bog je umro za čovjeka. Isus nam je darovao svoje tijelo, On nam daje da pijemo Njegovu krv i postajemo Njegovi krvni srodnici. Čovjek je tako velik da je Bog smatrao kako se isplati za njega dati život.
Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu. Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz Nazareta.
Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva. Komunicirajući pak u svetoj pričesti s Isusom iz Nazareta, vjernik postaje pronositelj otkupiteljskih i spasiteljskih snaga Isusa Krista te tako stvara korak po korak, komadić po komadić, novo nebo i novu zemlju.
