Svjedočanstvo: Kako su zahvaljujući molitvama dva brata blizanca Ivano i Mateo dobili novo srce i novu šansu za život
Svjedočanstvo: Kako su zahvaljujući molitvama dva brata blizanca Ivano i Mateo dobili novo srce i novu šansu za život! Mateu i Ivanu, koji će 26. siječnja proslaviti 12. rođendan, transplantirana su srca krajem prošle godine. U nastavku pročitajte snažnu priču o dvojici dječaka koji su dobili novu šansu za život.
Mateu i Ivanu, koji će 26. siječnja proslaviti 12. rođendan, transplantirana su srca krajem prošle godine. Točnije, 15. 10. i 8. 12.
Deset minuta stariji Mateo i Ivano aktivno su se bavili sportom, u Lipiku su trenirali nogomet i tenis i svaki slobodni trenutak provodili u igri u prostranom dvorištu i na okolnim livadama. U 11 godina svojih života nikada nisu imali nekih ozbiljnijih zdravstvenih problema, a ni u obiteljima nemaju genetskih, srčanih oboljenja, piše Moj portal.
Povraćanje i slabost
Sve je počelo 19. svibnja 2022. godine. Po povratku s treninga Ivano se požalio da ga boli trbuh i da osjeća mučninu. Potom je povratio i to samo vodu nakon čega mu je poplavila usnica, ali se ubrzo sve smirilo. Bernarda ga je pazila tijekom noći, a ujutro su dečki normalno otišli u školu. Kada su se vratili Ivano je opet povraćao i roditelji su otišli na hitnu u Pakrac, prenosi portal hkm.hr
Sljedeći dan smo išli u Zagreb jer je Ivano imao pregled kod ortodonta i valjda nas je sam dragi Bog poslao tamo.
“Rekli su nam da je to crijevna viroza, dali su mu infuziju i rekli da se sljedeći dan javimo našoj doktorici. Ivano je bio malo bolje jer nije povraćao, ali je bio sve iscrpljeniji i umorniji. Sljedeći dan smo išli u Zagreb jer je Ivano imao pregled kod ortodonta i valjda nas je sam dragi Bog poslao tamo. Došli smo na Jarun kod moje sestre i čim je izašao iz auta Ivano je počeo plakati i žaliti se da ne može disati. Digla sam mu ruke da mu probam olakšati disanje, a onda je sestra vidjela da je Ivano natečen i odmah nas poslala na hitnu. Otišli smo u bolnicu u Klaićevoj ulici.
Cijelo vrijeme sam ga nosila jer više nije mogao ni hodati. Ispostavilo se da je Ivano bio natečen od vode koja se počela nakupljati u njemu. Stanje mu je bilo jako loše i morao je ostati u bolnici, a ja nisam mogla ostati s njim što nam je bilo potresno jer se nikada do sada nismo tako odvojili “, započinje svoju nevjerojatnu priču mama Bernarda pa u istom dahu nastavlja:
“Meni je u glavi bilo stotinu dijagnoza, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da bi se moglo raditi o problemu sa srcem. Drugo jutro nas je doktorica pitala imamo li još djece jer su i njima htjeli pregledati srce. Naš stariji 14-godišnji sin Leo je bio s nama i njemu su odmah pregledali srce. Nalazi su pokazali da je sve u redu, ali Mateo nije bio s nama jer je sa školom bio na izletu. I onda je uslijedio prvi šok. Doktorica je rekla da je Ivanovo srce u jako lošem stanju i da ne vjeruje da će još dugo izdržati”.
Tata Sandro se nadovezao: “Kad sam to čuo, ja sam bio gotov! Pozelenio sam, nisam znao što sa sobom?! To je za mene bio totalni šok. Odlučili su Ivana poslati na Rebro na daljnje pretrage, a u toj bolnici imaju opremu koja bi pomogla u slučaju zastoja srca”.
Ubrzo je Ivanu ustanovljena dijagnoza: dilatacijska kardiomiopatija sa značajno oslabljenom sistoličkom funkcijom. Pojednostavljeno, slabljenje srčanog mišića koje može dovesti do zastoja srca. Iako se Ivanovo opće stanje malo popravilo, nalazi su i dalje bili loši. Bernarda priznaje da cijelo to vrijeme nije bila svjesna ozbiljnosti situacije.
“Stalno sam imala osjećaj da će mi netko doći i reći: ‘Ajde, Bernarda, probudi se, sve je ovo bio ružan san!‘. Uz to sam vjerovala da će se Ivanovo srce oporaviti, da će se nekako, na neki način zaliječiti. Nisam bila svjesna da je njemu već tada srce radilo na samo 25 posto i da se stanje stalno pogoršava. Sve mi je to bilo još čudnije jer smo u ožujku prošle godine, nakon što su Ivano i Mateo preboljeli koronu, bili na EKG-u i ultrazvuku srca i nalazi su bili normalni – nastavlja gotovo u jednom dahu Bernarda”.
Blizanci postali bolnički cimeri
Nekoliko dana nakon Ivana, slični problemi javili su se i kod Matea. Drugi dan nakon što se vratio s izleta počeo je povraćati i imao je povišenu temperaturu pa je Sandro s njim također otišao u Pakrac na hitnu.
“Nekako sam odmah znao što je, ali čovjek si to valjda ne može priznati pa sam pomislio da mu je možda loše zbog klime u autobusu. U Pakracu su mu napravili pretrage i rekli da bi bilo najbolje da s njim odem u Zagreb da liječnici vide nalaze. Tako sam i napravio i još istog popodneva, tog 27. svibnja, Mateo i Ivano su postali bolnički cimeri. Ubrzo su nam i doktori rekli da je dijagnoza ista, iako stanje s Mateovim srcem nije toliko loše kao kod Ivana. Šok za šokom, strašno! I koliko god da je to za nas bila šokantna i bolna situacija, njih dvojica su bili presretni, posebno Ivano jer više nije morao biti sam”, priča Sandro.
Ubrzo su nam i doktori rekli da je dijagnoza ista, iako stanje s Mateovim srcem nije toliko loše kao kod Ivana.
U priču se uključili i hrabri dječaci koji su bezbrižno grickali slatkiše, ne skidajući osmjeh s lica.
– Kad sam došao, sjećam se da je on spavao – kaže Mateo, ali ga Ivano odmah ispravlja:
– Nisam, pravio sam se da spavam.
Obojicu sam pitao je li ih bilo strah?
– Nije, bilo nam je dobro, mogli smo i po hodniku hodati i svi su bili super i dobri prema nama – odgovara Ivano.
U bolnici su ostali cijeli lipanj dok je njihov stariji brat Leo bio kod bake, djeda ili rodbine u Lipiku ili Dobrovcu i čekao da se braća vrate. To se i dogodilo krajem lipnja kada su otpušteni kući. Uz obaveznu terapiju, morali su izbjegavati bilo kakav napor ili umor što je razigranoj djeci bilo posebno teško. Liječnici su roditeljima rekli da će morati na transplataciju, ako se do rujna stanje s njihovim srcima ne popravi.
Kod kuće su ostali do 8. srpnja kada su otišli u Zagreb na kontrolu na kojoj se kod obojice pojavio problem sa smanjenim magnezijem. Na novoj kontroli, sedam dana kasnije, stanje s magnezijem bilo je nepromijenjeno pa su zadržani u bolnici do početka rujna kada su otpušteni kući. Bernarda i Sandro i dalje su se nadali da će se dogoditi čudo i da će se srca njihovih blizanaca početi oporavljati. Međutim, Ivanu se stanje pogoršalo. Ponovno je počeo povraćati, a svako novo povraćanje bilo je znak da srce dodatno slabi. Morali su natrag u bolnicu u Zagreb.
“Bože, nemoj ga uzeti!”
“U bolničkom liftu sreli smo doktora koji nam je rekao da je Ivanovo srce sve lošije. Kada sam došla u sobu, pokušala sam ga nahraniti juhom, a on je bio toliko slab da nije mogao ni otvoriti usta. Tad mi je postalo jasno da je transplantacija jedino rješenje, a najteži trenutak mi je bio kada sam morala potpisati dokument da sam suglasna da ide na transplantaciju. Samo sam se molila i ponavljala: “Bože, molim te nemoj ga uzeti!” Nismo znali koliko će morati čekati na novo srce ni koliko još dugo može izdržati. Najviše sam se bojala da ga neće dočekati” priznaje Bernarda.
Ponijeli su zajedničku obiteljsku fotografiju koji su ostavili kod Gospinog kipa na brdu ukazanja i, kako kaže Bernarda, sve predali u Božje ruke!
U potpuno bezizlaznoj situaciji, uplašeni i zabrinuti, nemoćni učiniti bilo što, odlučili su se otići u Međugorje. Otišli su 8. listopada. S njima je išao i njihov najstariji sin Leo. Ponijeli su zajedničku obiteljsku fotografiju koji su ostavili kod Gospinog kipa na brdu ukazanja i, kako kaže Bernarda, sve predali u Božje ruke! Ivanu se stanje stabiliziralo i 13. listopada ponovno je otpušten iz bolnice, a već sljedeći dan 14. listopada dogodilo se čudo. Iz Zagreba su telefonski javili da imaju srce za Ivana! Primio ih je doktor koji im je objasnio rizike i sve pojedinosti, a Bernardu je posebno dirnulo što je tada doktor zaplakao.
“Došao mi je prije operacije, stisnuo mi ruku i rekao: ‘Ti i ja! Nemoj se ništa bojati!‘, sjeća se Ivano.
I Bernarda i Sandro kažu da za doktore, ali i sve ostalo zdravstveno osoblje na Rebru čiji identitet ne žele javno otkrivati, imaju samo riječi hvale. Kaže kako su se svi doktori pokazali najprije kao veliki ljudi, a onda i vrhunski doktori.
“Nikad nam nisu davali lažnu nadu, ali nisu nas ni zanosili da će se dogoditi neka čuda. Sigurna sam da je Ivan srce dobio minutu do 12 jer je bio u tako lošem stanju da bi vjerojatno završio „na aparatima”, kaže mama Bernarda.
“Najgora je bespomoćnost”
Dodaje kako je teško opisati tu mješavinu osjećaja. U jednom trenutku sreća jer njihovo dijete ima priliku dobiti novo srce. U isti tren tu je strah kako će operacija proći? Ali i ona i Sandro se slažu da je ipak najgora bila bespomoćnost koja je uslijedila.
Ivanova operacija je počela 15. listopada oko 13:30, a pred Bernardom i Sandrom je bilo najdužih šest sati u njihovom životu.
Da mi nije bilo bolničke kapele, molitve i moje sestre i njenih ljudi koji su nam pomagali, prolupala bih sigurno
“Da mi nije bilo bolničke kapele, molitve i moje sestre i njenih ljudi koji su nam pomagali, prolupala bih sigurno”, priznaje Bernarda. U bolnicu su se vratili oko 19 sati kada ih je nazvao doktor i rekao da je operacija uspjela i da sve funkcionira.
Kad su ušli u sobu i vidjeli Ivana koji je još uvijek spavao, tata Sandro se slomio toliko da mu pozlilo, ali Bernardin majčinski instinkt ih je brzo utješio.
“Ne znam kako to objasniti, ali čim sam vidjela Ivanovo lice, po njemu sam vidjela da mu je bolje. A da mu je stvarno bolje uvjerila sam već drugi dan kada je na krevetu, u polusjedećem položaju jeo pizzu”. Uslijedile su redovne pretrage i promatranja i 1. prosinca su otpušteni iz bolnice pa je napokon cijela obitelj Marošević bila zajedno kod kuće.
Dvostruka agonija
Teško je uopće zamisliti kroz što su morali proći Sandro i Bernada. Jer, tek što je sretno završila agonija jednog djeteta, slijedio je isti put koji su morali proći s drugim. No, na sreću, nisu morali dugo živjeti u iščekivanju.
Malo prije ponoći 7. prosinca Bernardi je zazvonio mobitel.
“Vidjela sam da zove doktorica, ali nisam znala je l’ sanjam ili stvarno ona zove? Kad sam se javila, rekla mi je da se spremimo i dođemo u Zagreb jer imaju srce i za Matea! Probudila sam Sandra i rekla mu o čemu se radi, a on mi, u totalnom šoku kaže: ‘Ma, ne! Pa nismo se tako dogovorili. Nazovi doktoricu i pitaj može li proći bez toga, bez transplantacije?‘ Ali to je bila rijetka prilika koju nismo mogli propustiti i odmah smo krenuli za Zagreb.
I Mateova operacija je počela oko 13:30, a pred Bernardom i Sandrom je bilo novih, beskonačno dugih i možda još težih 6 sati. Poziv da je Mateova operacija uspjela dočekali su oko 20 sati. Kada su ušli u Mateovu sobu, kažu da ih je dočekao sa širokim osmjehom. Kući se vratio mjesec dana kasnije, 6. siječnja.
“Naravno da smo zahvalni ljudima, ali prije svega zahvalni smo dragom Bogu jer nam je kroz vjeru i molitvu dao snage da sve ovo preživimo. Ne znamo zašto se sve to moralo dogoditi baš nama, što je bio uzrok iako su rađena istraživanja. I našu i njihovu krv su slali u Ameriku i Njemačku. Vjerojatno nikad nećemo dobiti te odgovore, ali smo zahvalni dragom Bogu i Gospi što je sve prošlo dobro, što su naši blizanci dobili srca tako brzo i što su uslišene naše molitve”, zaključila je.
