Svjedočanstvo slijepe hodočasnice iz Italije: Gospa je u Međugorju u mom životu učinila čudo
Svjedočanstvo slijepe hodočasnice iz Italije: Gospa je u Međugorju u mom životu učinila čudo! Zovem se Raffaella Mazzocchi i dolazim iz Napulja. Imala sam 16 godina kad sam jednog dana odjednom, točno 22. prosinca 2001., dok sam bila u školi, potpuno izgubila vid desnog oka zbog optičkog neuritisa, odnosno virusa koji mi je nepovratno uništio vidni živac i koji je također počeo izazivati bolne napadaje slične epileptičkim napadima nekoliko puta dnevno.
Dijagnoza: bez nade za oporavak. Ustvari, nijedan lijek nije imao učinka. Bila sam prisiljena napustiti školu jer nisam mogla studirati. Nisam mogla ni spavati. Nastavio sam s lijekovima koji ne pomažu i u tom sam stanju živjela 8 godina kao u noćnoj mori. Također sam izgubila vjeru i prestala ići u svoju župu.
Jednog dana moja majka je sa svojim sestrama odlučili otići u Međugorju i pod svaku cijenu htjeli su me povesti sa sobom. Oklijevala sam, ali na kraju sam podlegla inzistiranju članova moje obitelji, ali nisam imala namjeru tražiti moje ozdravljenje. U Međugorju se u mom životu dogodilo čudo.
Dana 29. lipnja 2009. oko 19.30 sati, nakon što sam sišla s Brda ukazanja, dok sam bila kod Plavog križa, moja je sestra shvatila da se sunce kreće na neobičan način, činilo se da pleše. Potom sam zgrabila sunčane naočale svoje sestre i s dobrim okom, lijevim, jasno sam vidjela kako se sunce prvo okreće i pulsira, a onda se gotovo približava mom licu, a zatim se vraća natrag, a zatim opet mijenja boju neprestano postajući crveni, plavo, narančasto, zeleno.
Na kraju sam skinula naočale i počeo očajno plakati jer sam shvatila da je ispred mene totalni mrak. Izgubila i vid na lijevom oku i zbog toga sam postala potpuno slijepa. Moji su vrisci privukli mnoge hodočasnike koji su dolazili oko mene, ali ja sam nastavila plakati sve više i više očajno, jer sam osjetio vrlo snažno žarenje u očima. Izgaranje, međutim, ne od boli, već od vrućine. Ova totalna sljepoća trajala je pet minuta, najduže u mom životu. Ugledavši me u panici, mama me posjela i nekako me uspjela smiriti.
Dok sam držala glavu spuštenu i zatvorenih očiju, odjednom sam imala poriv da otvorim desno oko, bolesno i shvatila sam da mogu vidjeti ruke. Tada sam otvorila i drugo oko i shvatio sam da vidim, i to jako dobro.
Prolazila sam rukama preko očiju stalno i stalno dok nisam potpuno shvatila da sam ozdravila. Nisam skakala od radosti već sam bila u šoku zbog onog što se dogodilo. Moja mama je tad vidjela što se dogodilo, a nakon toga i drugi hodočasnici koji su me svi od reda počeli grliti i zahvaljivati Bogu.
Od tog dana potpuno mi je oporavljen vid, doista, imam savršen vid 11/10. I što je još važnije, povratila sam vjeru i sada, napokon, vidim u svakom smislu, ne samo očima.
