Svjedočanstvo obraćenja: “Voljela bih još jedanput proći ovaj put ovisnosti, ovaj put moga jada, jer sam zahvaljujući tome susrela Gospodina”
„Osjećam se danas kao kćer Boga Oca našega, kao njegova princeza, jer je napravio djela čudesna u mojem životu“ svjedočanstvo je Dese Jelavić, voditeljice zajednice „Majka Krispina” u kojoj je od osnivanja prije 22 godine; moliteljica, spisateljica, bivša ovisnica, obraćenica i zaljubljenica u Krista, što joj je nadraži opis. Njezino svjedočanstvo prenosimo sa Radio Mir Međugorje
„Zaljubila sam se u Krista prije gotovo četvrt stoljeća, a dotad ga nisam poznavala. Mislim da je to najveći dar koji živi čovjek, koji jedna duša, može primiti na zemlji. I da je to poslanje svakoga od nas, upoznati Boga našeg i njegovu majku. Živeći kako sam živjela, u sredini kakva je bila ateistička, komunistička, sredina koja je apsolutno zaboravila Isusa Krista, stavila ga u kantun, što bi rekli kod nas, izrugivali mu se. Rastući u takvom okruženju nisam imala prilike čuti za njega. A moj je Bog u moje djetinje srce, već onda, stavio jednu čežnju za odgovorima, za smislom života, za potragom koju nisam mogla dobiti svojoj obitelji.“
Krštena je dvije godine nakon rođenja, kada ju je majka iz njezinog Graca, iz Dalmacije koju je pogodio razorni potres 1962. godine, ponijela u izbjeglištvo u svoje rodice u Osijek „i krstila me, što mi kažemo pošakrito da moj otac, koji je bio komunist, to ne bi saznao. A moj mlađi brat nije bio kršten do pred samu njegovu smrt, kada je primio tu veliku milost i ostale sakramente.“
Desa se prisjeća kako je bolno teklo dijetinjstvo, puno pitanja, puno strahova, u obitelji koja je bogohulila. „Moj djed je to činio. Okupljao je nas malene kao piliće oko sebe i učio nas psovkama, bogohuljenju. Kao djeca to nismo znali, mislili smo da radimo nešto što je baš dobro, jer dida se smijao, bio je radostan kad bi mi uspjeli ponoviti psovku. Tek nakon mog obraćenja, ulaska u duhovni život, shvatila sam kako nas je naš djed na pladnju izručio neprijatelju života. Zbog toga sam jako patila, imala strahove, plašila me smrt, nisam imala utjehe, niti riječi ohrabrenja. Nitko mi nije govorio o Isusu, o nadi. Živjela sam strahove i bojala sam se podijeliti ih s bilo kime jer sam mislila da će me proglasiti ludom.
Bila sam uplašena, sama u tome. Mladost je bila u potrazi za odgovorima. Kako nisam dobila duhovnu dimenziju u svojoj obitelji, a budući da sam čeznula za nekim odgovorima, počela sam čitati o svim mogućim religijama svijeta što je donekle zadovoljavalo moj intelekt i um. Ali moja duša ostajala je nedotaknuta, prazna. I krenula sam u svijet droge misleći da ću tamo pronaći odgovore na moja pitanja. I kako je to podla vražja igra, ispočetka sam dobivala neka nadahnuća s crne strane. No varka se otkrivala, jako brzo shvatila sam da više ne tragam za smislom nego da sada tragam za drogom jer sam postala rob, ovisnica. Jedna totalna prevara. Bogu hvala i njegovoj velikoj milosti što me od te prevare osvijestio. I što mi je pokazao svoju ljubav. I što me je uveo u duhovnost, u vjeru.
Dok sam tražila odgovor po drugim religijama srce mi je ostajalo hladno. Ali kad sam upoznala Krista, najprije ovdje u Međugorju pa onda u zajednici gdje sam bila, moje srce je oživjelo. I onda sam po tom životu nutarnjem znala da je Bog onaj koga sam tražila cijeli svoj život. Bio je kraj mene, ali ja sam bila slijepa, nisam imala sposobnost, duhovni vid, da ga prepoznam, jer nisam bila hranjena i odgaja na vjerski način.“
Desa je uvijek bila dobra učenica, oslobođena mature, što će puno kasnije prepoznati s. Bonifacija Barbarić i pozvati je da joj pomogne u osnivanju i vođenju zajednice „Majka Krispina“. Nezaboravan joj je prvi susret sa s. Bonifacijom. Ispričala joj je svoju priču sa svim teškim pojedinostima očekujući da će je ona izbaciti, okrenuti joj leđa. Međutim, sestra Bonifacia joj je rekla samo „Ljubavi moja“. „Bila sam iznenađena, ostala otvorenih usta, kao riba na suhom. Nisam znala što mi se događa. Nisam imala duhovna iskustva, nisam molila, nisam poznavala našu vjeru. U tom trenutku, još uvijek pod plaštem Majčinim, pod međugorskim nebom, u mojoj se nutrini pali jedno jako svijetlo… Nikad nakon toga nisam pomislila da odustanem, da se vratim starom životu.“
Nakon četiri godine boravka u Zajednici Cenacolo u Italiji, vrlo neobično za štićenicu, dobila je telefonski poziv: „Zlato moje, imam nakanu otvoriti jednu zajednicu za žene koje su nevolji, kao što si ti bila jednom, a ja sam časna sestra i ne znam baš puno o tome životu. Bi li ti došla pomoći meni u toj misiji“ pitala je s. Bonifacija.
„To je za mene bio odgovor neba. Sestra Elvira me blagoslovila. Uputila sam se u Međugorje i onda je počela naša zajednička borba od samih početaka organiziranja… Računamo da je oko 1000 žena prošlo kroz našu zajednicu sve ove godine. Kad kažu da je naša zajednica slična sigurnoj kući, u meni se nešto pobuni iako i ondje ljudi pomažu i svaka je pomoć dobro došla, ali naša je zajednica bazirana na molitvi. Molitva je izvor našeg života. Misija nam je omogućiti našim ženama, našim curama, da kroz molitvu, kroz sve ono što im zajednica predlaže susretnu Isusa Krista, spasitelja, onoga koji ih ljubi, jer u tom susretu događaju se iscjeljenja.
Nije bitno koji tip grijeha, koji problem one imaju, jer Bog iscjeljuje sve probleme.“ Kazuje tako Desa priznajući da je sama „zaljubljena u Riječ Božju, u ono što nam ona govori, što nam poručuje, u Isusa koji se kroz Riječi Božju mojoj duši otkriva“. Potkrjepljuje to početnim riječima 40. psalma iz svoje pohabane Biblije: „Željno sam očekivao Gospoda i on se prignu k meni i čuo je vapaj moj. Izvuče me iz jame propasti, iz blatne kaljuže; postavi na stijenu moje noge, utvrdi moje korake, stavi mi u usta pjesmu novu, hvalospjev Bogu našemu.“
Kolika je njezina ljubav prema Kristu potvrđuju Desine riječi „Voljela bih još jedanput proći ovaj put ovisnosti, ovaj put moga jada, jer sam zahvaljujući tome susrela Gospodina. Nego da sam bila neka smjerna, mlaka djevojka i da nisam Boga moga susrela. Mi obraćenici imamo to iskustvo većeg jada, ništavnosti naše, izgubljenosti naše, manjkavosti, nedostatka svijetla – i onda dolazi do velike promjene u našem životu. To je isto kao da ste slijepi i odjednom Bog učini da možete vidjeti sunce, možete vidi prirodu, cvijeće… Ne dam živoga Boga, koji je zapalio moje srce.“
Gospođa Jelavić, danas majka troje djece, kazat će kako se njezina majka ispovjedila nakon 30 godina te ispričati radost u prigodi bratovog krštenja „Došao je kod mene, jer ja imam stan uz Zajednicu. Pripremili smo njegovo krštenje. Bio je toliko ushićen da je nakon krštenja hodao kroz moj stan uzdignutih ruku i ponavljao – Ja sam bijel poput snijega, sestro. Ja sam bijel poput snijega. Boga ga je pripremio, vjerujem po usrdnoj molitvi. Nakon godinu i pol razbolio se i umro nakon tri mjeseca. Imao je krunicu, i sliku Isusovu, i kipić Majke Božje. Molili smo zajedno krunicu Milosrdnom Isusu. U jednom trenutku mi je rekao – sestro, ako meni nešto bude, misleći na svoju smrt, ti trebaš znati da ja pripadan Isusu Krstu. To je nebeski dar za moju dušu. Za njega i za mene.“
Desa uz zajedničke molitve u Zajednici, osobno odvaja puno vremena za svoga Gospodina. „Jer ako nekoga istinski ljubiš, ti se želiš družiti s njime, želiš provoditi vrijeme s njime. Iz tog zajedništva onda puno plodova ulazi u život čovjeka. I u život njegove obitelji. I život ljudi s kojima je u doticaju. Blagoslovljeno je s Bogom se družiti. I zanimljivo, zato što ti ispunja dušu, ispunja te radošću i mijenja u dobro sve one tvoje loše i negativno. Uvijek rasteš s njime. Moja je Biblija pohabana, ispisana. Ali je ne bih mijenjala ni za što. Starimo nas dvije zajedno, ja s mojom pohabanom Biblijom. Ali se ne bojimo starosti, jer idemo u susret Živoj Riječi“ iskrena je Desa Jelavić.
