Svjedočanstvo iz splitske Covid19 bolnice: Nakon teškog stanja, čudesno ozdravio franjevac

Korona je izgubila dah! Sada nastupa kao svećenik i dijeli milosti i prima milosti. Služba oživljava!

Korona nas je pošteno razdvojila. Mene je strpala između četiri zida punih mjesec dana. Zidovi su me jeli! Kad sam izišao rekao sam sâm sebi: Neka me ljudi pojedu ovdje u bolnici (ja sam velečasni bolnički kapelan!). Bolje je to nego da me zidovi pojedu. Dok me ljudi budu grizli makar ću čuti zvuk ljudskih zubi. Zidovi su bezdušni i nijemi. Bezubi. Grozni. Gora mi je bila izolacija nego sama bolest. Grozno i grozno. Još me plaše bijeli zidovi!

Međutim, nije nas korona samo razdvajala. Ona je k’o ljubav! Ljubav nas veže i spaja … ﺅﺉﺊﺐﺩﺷ! – pjeva jedna naša zabavna pjesma. Korona nas veže i spaja! Povezala me je s fra Rafom. Jedno sam jutro otrčao na Zarazno da dam bolesničko pomazanje oboljelom od korone. Navukao sam na sebe marsovsko odijelo i zaredao od sobe do sobe. Jadni koronaši nikoga živoga ne vide. Ni mene nešto ne vide, ali se makar bolje čujem od drugih. Uvijek vičem po odjelima jer tako se osjeti život i stvori se domaća, splitsko-vlaška, atmosfera. Mnogi od tih starijih koronaša bili su pastiri i naučili se vikati po šumama i gorama. Vika est vitae! Tako sam dovikao do jedne sobe u kojoj leži samo jedan koronaš. Vičem: Oooo fra Rafo, i ti dospio ovdje! Na dnu kreveta piše ime i prezime. Svima je drago čuti svoje ime. Ma fra Rafo šuti! Gleda me čudno. Ne zna tko to viče na njega. Ponavljam: Fra Rafooo, ja sam, Šimuuun! Iz Hrvaaacaaaa, ubaaaavaaa selaaaa! Fra Rafo je zaljubljen u svoje selo. Po njegovim matematičkim izračunima, profesor je matematike, Hrvace je najljepše selo na svijetu i okolici. Ma on i dalje samo gleda i šuti. Sav je skuhan. Korona ga je obarila. Blijed je. Siv. Crn. Smeđ. Zemljan. Modrikav. Proziran. Nema mi druge, moram i dalje vikati. Napokon mi odgovara, piskutavo: Oooo, ti si, Šimuuuuneee! Aaah. Uuuuf! Ajjj! Jeeesaaam, ja sam! Vičem. I uspijevamo se povezati (sjetite se pjesme – Korona nas veže i spaja!). Znamo se već puste godine. S majkom mi je išao u isti razred. Zna sve o meni, a ja ponešto o njemu. Otišao je u fratre i služio po raznim župama. Išao je na pogreb fra Jozi i tamo ga uhvatila korona. Sada izdiše. Nema zraka. Napajaju ga kisikom. Polu je živ, a polu mrtav. Nikakav je, kao većina koronaša. Bez obzira na to u njemu vidim dobru lovinu. On može dijeliti Pomazanje i ispovijedati ove koronaše na odjelu. Tako neću morati ja svaki put dolaziti jer nije to nešto zgodno. Pitam ga bi li on da mu ostavim bočicu sa svetim uljem pa da on pomazuje ako tko traži. Fra Rafo, divni, veličanstveni, pravi, odmah pristaje. Hoooćuuu – pišti kroz onu plastiku na ustima! Mooožeeee! O divno! Razmijenili smo brojeve i ja kidam, ni na desno ni na lijevo, nego kroz vrata.

Već sutra ga zovem da treba posjetiti jednog bolesnika i dati mu bolesničko pomazanje. Fra Rafo je za duše spreman! Problem je što je na aparatima. Treba tražiti da ga sestra otkopča, dovede do tog pacijenta i vrati natrag. Snašao se i učinio to. Sutra opet novi za pomazanje. Tada sam se sjetio doktora Zore. On je pobožan. Htio je postati redovnik, ali je zaglibio među liječnicima. Za Boga će sve učiniti. Zovem dr. Zoru da fra Rafu odveže i dovede do pacijenata. I dr. Zore je za duše spreman. Međutim, ništa nije napravio. Nije mogao. U bolnici je ludnica. Stalno pacijenti naviru. Tražili smo iznova neku od sestara. Nema ni sestre. U bolnici je ludnica. Pa se dogodilo čudo. Umirao je otac jedne bolničke djelatnice. Ona je dovela liječnicu, dr. Anu, fra Rafi da ga odvede do njezina oca. Išlo je sve k’o po loju. Zove me fra Rafo! Ne prepoznajem mu glas, premda je na zaslonu njegovo ime. DRUGI ČOVJEK! Sretan. Zadovoljan. Govori mi u detalje kako je obavio sveto pomazanje i da se ne ustručavam zvati ga i dalje. DRUGI ČOVJEK! Nema ništa više od njegove obamrlosti. Korona je izgubila dah! Sada nastupa kao svećenik i dijeli milosti i prima milosti. Služba oživljava! I još je s njim bilo sto čuda.

I bilo bi ih možda i više da ga velečasni doktor Zore nije posjetio. Isprao mu je uši, a preko njega i meni. Kako se to usuđujemo skidati s aparata i hodati po bolnici: Fra Rafo, ti si bolesnik. Pustite vi tog šašavog kapelana. Neka se on oblači i radi svoj posao. Ne smije se to i šlus! I još stotinu drugih riječi. Fra Rafo je sve to podnio. Izjadali smo se, preko telefona, jedan drugome i nastavili dalje iskorištavati dobre medicinske sestre da vode fra Rafu od pacijenata do pacijenta. Znamo da se to ne smije! – dr. Zoro! A šta’š! Viša sila!

Fra Rafo je izišao iz bolnice. Sada je u samostanu i čeka povratak u punu službu. Duh Sveti mu ne da mira pa dolazi u bolnicu slaviti svetu misu i obilaziti bolesnike. Na veću slavu Božju! Nosi im Pričest i ispovijeda ih. Dr. Zore sada nema nikakvu vlast nad njim. Srećom velečasni dr. Zore nije išao u redovnike pa postao fra Rafin poglavar. Bilo bi barufa. Oprosti, dr. Zore! Ti znaš da ću te i ubuduće zvati za pacijente. A i ti ćeš mene. Znam ja koliko ti je stalo do spasenja duša. Jednom si mi, sjećaš li se, dobro isprao uši što nisam odmah dotrčao jednom pacijentu. Samo mi ti peri uši! Bolje ću čuti! Korona nas veže i spaja!

www.medjugorje-news.com/bitno.net