Svjedočanstvo: Fra Ivan Marija Đuzel: Kad sam blizu Isusu vrag mi ne može ništa!
Svjedočanstvo: Fra Ivan Marija Đuzel: Kad sam blizu Isusu vrag mi ne može ništa! “Došao sam kući žedan molitve. Imao sam strah od vraga da me ne proguta. Noći sam molio, a kasno bih ustajao. Kada uronem u molitvu ti strahovi nestanu. Nekad sam molio sedam sati dnevno, bio sam žedan molitve. Spale su mi ljuske s očiju. Odjednom mi je život postao lijep”, rekao je fra Ivan Marija Đuzel.
Na otvorenom susretu zajednice Nanovo rođeni, svoje životno svjedočanstvo podijelio je fra Ivan Marija Đuzel. Uz svjedočanstvo održao je i nagovor o strahu.
“Isus u mojoj obitelji bio je potpuna nepoznanica. Jedina osoba koja je molila na svoj jedini način na koji je znala jest moja majka. Prolazili smo teške krize. Majka je prolazila tešku situaciju s mojim ocem koji je bio težak. Bili su pred rubom rastave. Kao dijete nisam to shvaćao jer su se svi vrtili oko mene imao sam privilegije. Mogao sam dobiti pažnju i ono što mi je odgovaralo. U toj mojoj lakoći znao sam primijetiti poteškoće koje je majka prolazila, a ja na to nisam obraćao pažnju. Svjedočanstvo o svetoj Moniki ohrabrilo je moju majku ‘kad je mogla Monika, mogu i ja‘. Tako je krenula hodočastiti u Međugorje i Sinj za mene i oca”, posvjedočio je fra Ivan Marija Đuzel.
Istaknuo je kako je uvijek gledao uzor u starijima. “Ono što sam kopirao od njih je psovanje Boga. Počeo sam ih oponašati na takav način. Na silu. Namjerno bih psovao među djecom da ispadne kako sam važniji i veći od drugih. To je bilo puštanje prokletstva u moj život. Suzdržavao sam se jedino u kući. Ono što je izlazilo iz moga srca bilo je demonsko. U petom razredu sam već počeo pušiti cigarete. Lagano sam ulazio u svijet droge kao i moja starija sestra. Jedini strah je bio od heroina. Droga je postala moja svakodnevnica. A na koncu najveći problem bio mi je alkohol. Dnevno sam pio litru alkohola. U sebi sam imao veliki osjećaj straha, ali to sam prekrivao svojom agresijom”, rekao je.
Ono što je izlazilo iz moga srca bilo je demonsko.
Posvjedočio je da ga ništa nije zanimalo osim užitka. “Upoznao sam neko izopačeno društvo ozbiljnog kriminala. Ja sam im bio potrčko, a moj ego se na takav način hranio. Nakon što je izbila afera, pobjegao sam u Imotski”, istaknuo je.
“Otišao sam s tetom i sa sestrom na duhovnu obnovu kod vlč. Zlatka Suca. Osjetio sam nešto drugačije kada bi on govorio. Učio nas je molitvi. To je prvi put da sam molio i da sam doživio nešto u molitvi. Imali smo razmatranje o Isusovoj muci. Plakao sam. Kada je rekao: ‘Isusa skidaju s križa, primite ga‘ mene je to šokiralo. Fizički su me ruke boljele kao da sam nekoga grčevito držao uz sebe, a nisam uopće micao ruke. To mi je bilo ogromno iskustvo. Otišao sam na ispovijed nakon dugog vremena, a jedino što sam se htio riješiti jest psovka. On mi je rekao da molim Slava Ocu. Vratio sam se kući i počeo sam prakticirati molitvu svaki dan 15 minuta. Počeo sam ići na misu svaki dan i nakon toga svaki dan sam povraćao, bogopsovka je na takav način izišla iza mene. Duša i tijelo su počeli se čistiti. Svaki dan misa i to me oduševilo i uvijek nešto u tih 15 minuta molitve doživim”, posvjedočio je fra Ivan Marija Đuzel.
Fizički su me ruke boljele kao da sam nekoga grčevito držao uz sebe, a nisam uopće micao ruke.
Fra Ivan Marija Đuzel kazao je da se nakon toga vrag se više aktivirao u uvukao u njegov život te ga povukao u još više u alkohol i drogu. “No, 15 minuta molitve svaki dan nisam izgubio i pred Bogom budem kao janje, a iziđem iz molitve još gori nego što sam bio kao demon. U meni je bila velika podijeljenost. Bog daje sve daje, a kada iziđem van uzimam sve užitke svijeta U društvu sam uvijek bio veseo, aktivan, a kad dođem u sobu počnem plakati. Stalno sam se pitao zašto postojim i zašto me je stvorio. U meni se počela stvarati želja da postanem bolji. Poželio sam ostaviti i cigarete. Nisam mogao priuštiti novca koliko sam trošio na cigarete. Stalno mi je nešto trebalo biti u rukama jer sam bio nemiran ili cigareta ili čaša. Došao sam do samog ruba da se želim promijeniti”, naglasio je.
Došao sam do samog ruba da se želim promijeniti.
“Majka i sestra su me pozvale na duhovnu obnovu. Vidio sam promjene u obitelji i odlučio sam otići. Došao sam sa željom da postanem bolja osoba. Mogu reći da je tada u moj život došao Isus. Već drugi dan duhovne obnove znao sam da neću više biti isti. To je bilo na otoku Prviću. Nas je bilo četrdesetak na toj duhovnoj obnovi. Kada je fra Remigije počeo svetu misu čuo sam da nešto reži u crkvi nisam znao što je. Kad god on spomene Isusa to reženje se povećava. Gledao sam nitko iza mene ni ispred mene, a nešto je režalo. Iza mene je bila djevojka koja je bila opsjednuta i onda kada su vrazi počeli iz nje govoriti shvatio sam što se događa.
Zaključio sam da ako sam blizu Isusovom srcu vrag mi ne može ništa.
Na toj svetoj misi Bog mi je dao spoznati tri stvari. Prva stvar je da sam svoje grijehe spoznao prvi put u životu iskreno. Postao sam svjestan da u tom trenutku da umrem išao bih direktno u pakao. Druga stvar koju sam spoznao da vrag postoji i da mu se ne mogu sakriti. Ne mogu od njega pobjeći. U tom kaosu sam govorio ‘Isuse, učinit ću sve samo me ne daj njemu‘. Prvi put je došlo da se molim Srcu Isusovu. Treća spoznaja je da sam dobio sigurnost u blizini Isusova srca. Zaključio sam da ako sam blizu Isusovom srcu vrag mi ne može ništa”, rekao je.
Fra Ivan Marija Đuzel posvjedočio je da je nakon svega došao kući žedan molitve. “Imao sam strah od vraga da me ne proguta. Noći sam molio, a kasno bih ustajao. Kada uronim u molitvu ti strahovi nestanu. Nekad sam molio sedam sati dnevno, bio sam žedan molitve. Spale su mi ljuske s očiju. Odjednom mi je život postao lijep”, rekao je.
Đavao se služi strahom da nas drži u grču.
“Pustio sam po prvi put da Gospodin meni govorio i čuo sam riječi ‘Želim da budeš svećenik‘, a ja sam na to zatvorio Bibliju i otišao spavati pa nisam lud da budem svećenik. Mislim se pa došao sam da me promijeniš, a ne da odem u svećenike. Počeo sam lijepo razmišljati o svećeništvu u smislu kao je i to dobro i pomaganje ljudima. Rekao sam, ako želiš da idem u svećenika reci mi i kada sam izmolio Himan Duhu Svetom i otvorio Bibliju i stavio prst i vidim kako sam otvorio na dio o pozivu sluzi Jahvinom. I tu sam gdje jesam. Jedina stvar koja može izbiti strah iz ljudskog bića jest savršena ljubav prema Bogu. Đavao se služi strahom da nas drži u grču. Isus nam želi jasno reći da smo njegovo ljubljeno dijete. Svatko tko zna da je ljubljeno dijete dobiva povjerenje i gubi strah. Što je veće povjerenje u Oca nestaje strah. Naš Otac se uzima za nas”, naglasio je.
“Ja sam ljubljeno dijete Božje je jedna tako jednostavna rečenica možda i površna, a tako duboka i snažna. Kada si svjestan da si dijete Božje onda držiš do svog dostojanstva da ga drugi ne gazi, a to nije narcisoidno i oholo. Prva poniznost rađa radošću. Ako poniznost i poniženje dolazi od Gospodina rađa radošću. Đavolje ponižavanje čini te lošim, stvara ti osjećaj manje vrijednosti. Đavao ide vidjeti je li taj kojeg on ide kušati svjestan svojega identiteta. Jesi li svjestan svojeg autoriteta nad zlim po krštenju. Kada je Bog na optuženičkoj stolici onda je uvijek tužitelj sam vrag. Ne može biti do Isusa koji je apsolutno dobar. Može biti samo do mene. Što smo svjesniji da je Bog naš Otac, a mi njegovo dijete mi se manje bojimo. Nestaje strah. Što sam bliže Isusu svjesniji sam njegove ljubavi i autoritetu koji mi daje. Uopće nije važno stanje u kojem se trenutno nalazimo. Nije važan naš problem, nego Bog koji rješava. Mi bi trebali gorjeti za nebo. Ne bojte se nikoga i ničega Bog je s nama”, zaključio je.
