Svetica koja je ustala iz mrtvačkog sanduka, ušla u goruću peć i živa, bez opekotine, izašla…

Zašto bi katolici trebali čitati živote svetaca? Zato što su životi svetaca u najmanju ruku čudesni, jer Bog je upravo te ljude odabrao kako bi se kroz njihov život proslivljalo ime Gospodnje. Životi svetaca preplavljeni su mističnim i čudesnim stvarima o kojima ljudi malo znaju, a trebali bi znati više jer njihovi životi svjedoče veličinu Božju.

Njihovi životi dižu, daju nadu, oni svjedoče o Živom i uskrslom Bogu koji djeluje i danas. Njihovi životu trebali bi biti svjedočanstva vjere iz kojih bi vjernici trebali crpsti snagu za sadašnje vrijeme. Životi svetaca dokaz su da čuda nisu rezervirana za neke tamo ljude, nego za sve koji vjeruju i predaju se u punini Božjoj volji.

Jedan od takvih čudesnih života imala je sveta Kristina. Svetica o kojoj se zaista malo zna iako je njen život i više nego čudesan. Živjela je u Belgiji koncem 12. stoljeća. Tijelo joj se nalazi sačuvano još i dan danas u Sv. Truidenu, u crkvi otaca Redemptorista. Ova je službenica Božja umrla u 32. godini života. Malo prije njezina samog pogreba, ustala je iz mrtvačkog sanduka živa, u punoj snazi na zaprepaštenje ljudi. Svjedočila je o tome što se dogodilo nakon njene smrti:

„Netom se je moja duša odijelila od tijela, primili su je anđeli i poveli u veoma tamni prostor pun duša. Mučenja što su ih te duše podnosile bila su tako grozna da mi je uopće nemoguće predočiti vam ikakav pojam o njihovoj strogosti. Vidjela sam među njima mnoge poznate. Duboko dirnuta njihovom žalosnom sudbinom zapitah anđela koje je to mjesto. Mislila sam, naime, da je pakao. Moj mi vodič odgovori da je to čistilište gdje borave kažnjeni grješnici koji su se prije svoje smrti pokajali za svoje grijehe, ali nisu dovoljno zadovoljili Bogu za njih.

Odatle me povede u pakao. Tu sam među prokletima raspoznala neke koje sam otprije poznavala. Tada me anđeli povedoše u nebo, čak do prijestolja Božanskoga veličanstva. Gospodin me je ljubazno pogledao i ja osjetih neopisivo veselje. Pomislih da ću zadobiti milost da vječno ostanem s Njime. Ali, moj nebeski Otac, znajući što u srcu mislim, upravi mi ove riječi: „Moja draga kćeri, zauvijek ćeš biti jednoga dana sa mnom, ali sada dajem da biraš: ili ostati ovdje sa mnom od ovoga časa do vijeka, ili se povratiti na zemlju i vršiti djela milosrđa i trpjeti. Da bi oslobodila čistilišnog ognja one duše koje su te ispunile samilošću, morat ćeš trpjeti za njih na zemlji. Morat ćeš podnositi teška mučila, ali ti sva ta mučila neće donijeti smrt. Ne samo da ćeš pomoći preminule, nego ćeš također dati dobar primjer živima. Tvoj će život neprestanog trpljenja voditi grješnike obraćenju i ispaštanju njihovih zločina. Pošto završiš svoj život, vratit ćeš se ovamo puno zasluga.“

Vidjevši veliku korist koja mi se nudi za duše, bez oklijevanja odgovorih da se rado vraćam u život. Tada se istog trenutka probudih i ustah jedino zato da pomognem dušama i obraćam grješnike. Stoga se ne smijete čuditi niti pokorama u kojima ću se vježbati, niti životu što ću ga od sada provoditi. Bit će to nešto izvanredno što se ništa slično do sada nije vidjelo na svijetu.“

Kristinin životopisac, Toma de Contempre, dominikanac, suvremenik svetice, piše sljedeće:

„Kristina odmah započne radom na koji ju Bog posla. Odričući se svih ugodnosti života, ograničila je svoje potrebe do krajnosti. Živjela je bez doma i ognjišta, bjednije negoli ikakve ptice u zraku koje imaju gnijezdo gdje se mogu skloniti. Ni svim tim nije bila posve zadovoljna, neumorno je tražila sve što bi joj moglo uzrokovati bol. Bacala se u goruću peć. Jedva je te patnje mogla podnositi. Vikala je iz svega glasa. Ostajala što duže vremena u vatri, a kad bi izašla iz vatre nije bilo znaka opeklina na njezinu tijelu…“

„Kad bi se zimi smrzla rijeka Meuse, bacala bi se u vodu. Ostajala je u smrznutoj rijeci ne samo satima i danima nego čak i tjednima. Za to vrijeme bi se molila Bogu i prosila Njegovo milosrđe. Koji puta bi se za vrijeme molitve u smrznutoj vodi prepustila vodenoj struji da je povuče do mlina gdje bi je mlinski kotač vrtio u krug na takav način da je bila grozota i pogledati. Pri tome ni jedna joj se kost nije iščašila ili slomila. Ponekad bi je psi progonili, grizli, trgali tijelo dok je trčala. Namamila bi ih u drače i trnje dok ne bi bila sva krvava. Ipak, nakon toga, nije bio na njoj znak ni jedne brazgotine.“
Bellarmin kaže: „Eto, kakve nam čudesne pokore opisuje pisac u životu sv. Kristine. Pisac redaka je biskup, pomoćnik nadbiskupa Cambray.

Stoga je razložno da vjerujemo njegovu svjedočanstvu, jer je u suglasju sa sigurnim i velikim svjedočanstvom pisca Jakova de Vitry, biskupa i kardinala. Sve što nam bilježi dogodilo se za vrijeme njegova života. Čak i u istoj pokrajini u kojoj je i on sam živio. Osim toga, njezine su patnje bile javne. Svatko je mogao vidjeti kad je stajala usred vatre, a vatra je nije progutala niti joj zadala ikakvu ranu.“

Što iz svega slijedi? Raj, pakao i čistilište su stvarni. Koji ne vjeruju ne mogu se ispričati; koji pak vjeruju, a zanemaruju pokoru, većma su zavrijedili da budu suđeni.

www.medjugorje-news.com/dnevno.hr