Sveti Roman – svetac koji je zagrljajem ozdravio dva gubavca
Sveti Roman ubraja se među one ljude koji su monaštvo u Francuskoj učinili velikim, nakon što ga je u zemlju uveo sv. Martin iz Toursa god. 371.
Uslijedio je zatim procvat nebrojenih opatija, među kojima i one u mjestu Ainay nedaleko Lyona, u koju je sveti Roman jednog dana zatražio prijem. No, ondje nije ostao dugo. Nezadovoljan odveć krutim pravilom, napustio je opatiju, te se s Biblijom u ruci i oruđem za rad preko ramena, povukao u šume jurskoga gorja u potrazi za samoćom i duhovnim usavršavanjem.
Sveti Roman, gorštak s gorja Jura, rodio se negdje oko 400. godine. Već za rana počela ga je pratiti misao o pustinjačkom životu. Ona je postajala sve snažnija kad je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. U njemu se rodila želja da bi u šumama gorja Jura načinio novu Tebaidu. Želja je sigurno dolazila od Onoga koji je preko proroka Hošee rekao: “Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu” (2,16).
Taj se tekst izvorno odnosi na nevjernu ženu, u kojoj je predstavljen nevjerni narod izraelski, ali se dade lijepo u jednom punijem značaju primijeniti na dušu, koju Bog želi primamiti u pustinju, u samoću, da bi joj lakše i nesmetanije mogao govoriti od srca k srcu. Samo tako možemo razumjeti, taj tako neodoljiv zov za samoćom u životu mnogih svetaca.
Sveti Roman se odazvao tom neodoljivom pozivu, te u divljem i osamljenom gorskom kraju, gdje su se spajale dvije bujice, zvanom Condadisco, kasnije Condat, osnovao samostan za pustinjake. Nakon nekog vremena ondje mu se pridružio brat Lupicino i još neki mladi, kojih je broj neprestano rastao. Budući da je ovaj samostan postao premalen kako bi primio sve zainteresirane, otvorili su samostane i u Leuconneu te Romain-Moutieru.
Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu, koji ga je za vrijeme pokrajinskog sabora u Besnaconu zaredio za svećenika. Od samostana koji su nastali, osnovan je čak i jedan ženski, kojemu je stajala na čelu kao opatica njegova rođena sestra. U njemu se obdržavala najstroža klauzura.
U uspomenama o svetom Romanu čitamo da je bio manje energičan od svoga brata Lupicina, ali da je zato imponirao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života, koji su bili teška karaktera.
Pripovijeda se kako je jednoga dana Lupicino, ustvrdivši kako je život zajednice postao odveć mlak, svima naložio postiti o kruhu i vodi. Neki to nisu podnijeli te su pobjegli, ali se Roman zaputio za njima moleći ih neka ostanu.
Svetom Romanu pripisuje se i dar ozdravljenja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje, zagrlivši ih.
Za vrijeme jednog hodočašća sklonili su se njih dvojica u jednu kolibu u kojoj su inače obitavala dvojica gubavaca, koji su izašli prositi milostinju. Kada su se vratili, dvojica svetih monaha nisu nimalo oklijevala zagrliti ih i ostati u njihovu društvu čitavu noć.
Sutradan su dvojica oboljelih ustala potpuno zdrava, te su se uputili svima objaviti tu novost. U vremenima vjere Bog je uvijek svojim odabranicima davao razne karizme pa tako i moć ozdravljenja bolesnika.
Sv. Romana stari životopisi nazivaju “Kristovim herojem”. On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu.
Umro je oko 463. godine, prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao dati zadnji pozdrav svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnoga čudesa.
