Sveti Konrad iz Piacenze
Sveti Konrad rođen je godine 1290. u talijanskom gradiću Calendascu, nedaleko Piacenze (Emilia-Romagna).
Od rane mladosti bavio se lovom i viteškim igrama. Kad su mu bile 23 godine, nalazeći se jednom u lovu, naredio je da se naloži velika vatra kako bi divljač potjerala iz gnijezda, duplja i brloga. Plamen je zahvatio silne razmjere pa je opustošio žetvu i čitav jedan zaseok. Vlasnici polja i kuća tražili su od krivca nadoknadu štete. Guverner Piacenze Galeazzo Visconti osudio je na smrt čovjeka koga su našli na mjestu požara, iako nije bio kriv. Sada je proradila savjest Konradu i on se javio vlastima te obvezao da će nadoknaditi štetu. Svoje obećanje je izvršio, ali je tako sam postao siromah. Lišen zemaljskih dobara, odlučio je promijeniti svoj život.
Nakon te nesreće Konradova žena Eufrozina ušla je u franjevački samostan sv. Klare u Piacenzi, a on je postao franjevački trećoredac u Calendascu. Bilo je to godine 1315. U želji za što većom samoćom krenuo je najprije na hodočašće u Rim i u druga sveta mjesta, a zatim se uputio prema jugu na Siciliju. U dolini oko mjesta Noto našao je godine 1343. stalnije boravište. Jedno je vrijeme stanovao u ćelijama kraj crkve Raspetoga, ali kako je ondje bio ometan brojnim posjetiteljima, uputio se u špilju Pizzoni, koju će narod prozvati po njegovu imenu. Umro je 19. veljače 1351. klečeći pred križem, a sahranjen je u crkvi sv. Nikole. Godine 1485. tijelo mu je ekshumirano te položeno u srebrnu urnu.
Njegovo je štovanje odobreno za biskupiju Siracusa 12. srpnja 1515., a 30. listopada 1544. prošireno na čitavu Siciliju. Urban VIII. dopustio je 12. rujna 1625. vlastitu misu i časoslov u čast ovoga sveca svim franjevačkim zajednicama. Crkva sv. Nikole, u kojoj se nalazi svečevo tijelo, postala je 19. svibnja 1844. katedrala novoustanovljene biskupije. Sveti Konrad Confalonieri zaštitnik je gradića i biskupije Noto, koja je sufragana nadbiskupiji u Siracusi.
Nezgoda s požarom za Konrada Confalonierija postala je spasonosna. Bila je povodom da je počeo drukčije živjeti. Lišen zemaljskih dobara, postao je slobodan u Gospodinu. Na njega možemo primijeniti riječi Poslanice Rimljanima: “Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina, da ovaj bude prvorođenac među mnogom braćom. A koje je predodredio, one je i pozvao; koje je pozvao, one je i opravdao; koje je opravdao, one je i proslavio.” (8,28-30)
Blagdan sv. Konrada posebno se svečano slavi u Notu i Avoli na Siciliji. Svečevu urnu drže dva čovjeka odjevena u bijele košulje, a narod joj pobožno pristupa sa svijećama u ruci. Bolesnici od hernije, osobito djeca, utječu se njegovu zagovoru. Oko sveca splele su se i mnoge legende te običaji i tako je on veoma popularan u kraju u kojem je kao pustinjak proveo posljednje godine svoga života. On nad njim kao njegov zaštitnik i zagovornik bdije, a narod mu je zahvalan za tu zaštitu pa ga slavi veoma svečano na svoj tipično južnjački, bučni način.
Ime Konrad je germanskog porijekla, a znači “smioni savjetnik”.
