Sv. Karlo Boromejski bio je čudo radišnosti i izdržljivosti. Rođen je 1538. godine u grofovskoj obitelji u talijanskom gradu Aroni. Od najranijeg djetinjstva bila su mu otvorena vrata iza kojih je vladao kruti zakon staleža i privilegija. No Karlo se nije time služio, već je odabrao put skromnosti, odricanja i brige za siromašne.
U Paviji se pokazao kao izvrstan student prava. Kada je imao 21 godinu, njegov ujak je postao papa Pio IV. Iako Karlo nije studirao teologiju ni bio zaređen za svećenika, ujak ga je pozvao u Rim, imenovao kardinalom i državnim tajnikom s poslugom od 150 dvorjanika. Karlo je svoju zadaću ozbiljno shvatio. Otpustio je velik dio svoje dvorske pratnje i posvetio se molitvi i pokorničkom životu.
Radio je za dobro Crkve, boreći se za njezinu neovisnost od svjetovne vlasti. Zapažena su bila i njegova nastojanja oko završetka Tridentskog sabora i provođenja saborskih odredbi. U Vatikanskim vrtovima okupljao je učene teologe i filozofe te kroz rasprave nastojao nadomjestiti nedostatak svoga teološkog obrazovanja.
Smrt starijeg brata posve ga je obratila. Zaređen je za svećenika i biskupa i počeo je isposnički živjeti. Postavši milanskim nadbiskupom, marljivo je radio na duhovnoj obnovi klera i puka. Pomagali su mu oratorijanci sv. Filipa Nerija, potom i isusovci, a sam je osnovao Oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i pomoću katehista. Na njegov poziv javilo se dvije tisuće muževa i žena spremnih poučavati druge u vjeri. Te katehiste organizirao je u Bratovštinu kršćanskoga nauka i napisao im Priručnik, remek-djelo odgojne mudrosti. Njegova ostavština ima više od 35 tisuća pisama. Kada je 1576. Milano pogodila epidemija kuge i glad, mnogi su uglednici napustili grad, ali nadbiskup je ostao te je svojim novcem, a kasnije i zajmovima, hranio potrebite. Naporan rad na reformama uzeo je danak na Karlovu zdravlju te je 1584. obolio od groznice.
Umro je 3. prosinca iste godine, u dobi od samo četrdeset i šest godina te je pokopan u milanskoj katedrali. Blaženim je proglašen već 1602., a svetim 1610. godine. Zaštitnik je kardinalâ, biskupâ i sjemeništaraca te Lombardije, Italije i Kalifornije. U ikonografiji ga često prikazuju u biskupskoj korskoj odjeći, bosonogog, s križem oko vrata i ruku podignutih na blagoslov.
Za kraj priloga o sv. Karlu Boromejskom i crtica iz Autobiografije Ivana Pavla II., čije je krsno ime bilo Karol: ‘Krstili su me imenom koje sa sobom nosim kroz cijeli život, ime mi je Karol. Dajući mi to ime, roditelji su me htjeli preporučiti zaštiti sv. Karla Boromejskoga. Crkva se svake godine, 4. studenoga, spominje sv. Karla Boromejskoga, biskupa i ispovjedaoca. Dan 4. studenoga nekako je najstariji, prvi. Potom ga slijede drugi dani koji se s njim vrlo usko isprepliću. Tu je prije svega dan 1. studenoga, dan svećeničkog ređenja – godina 1946. Potom dan biskupskoga ređenja. Konačno, prije toliko godina, dan 16. listopada, izbor na Petrovu stolicu. Svi se ti dani povezuju i mislim kako je njihov korijen veoma duboko u onom prvom, u danu svetog krštenja; u našem životu sve proistječe iz te milosti, iz tog sakramenta. Svetac čije ime dobivamo svakoga od nas stalno uvjerava u ovo Božje sinovstvo.