SVETI IVAN PAVAO II. O ABORTUSU ‘Ne može se govoriti o pravu na izbor kada je jednostavno riječ o zapovijedi: ‘Ne ubij!”
SVETI IVAN PAVAO II. O ABORTUSU Pravo na život temeljno je pravo čovjeka. A ipak, određena suvremena kultura htjela ga je zanijekati pretvorivši ga u “nezgodno” pravo koje treba braniti. Ali nema drugoga koje bi se tako izbliza odnosilo na sam opstanak osobe! Pravo na život znači pravo da se dođe na svijet i zatim da se ustraje u postojanju sve do prirodnoga kraja: “Sve dok živim, imam pravo na život.”
Pitanje začeta, nerođena djeteta osobito je osjetljiv problem, a ipak jasan. Ozakonjenje prekida trudnoće samo je davanje dopuštenja odraslu čovjeku, uz jamstvo ustanovljena zakona, da oduzme život nerođenu čovjeku i stoga nesposobnu da se brani. Teško je zamisliti nepravednije stanje i doista je teško tu govoriti o “opsesiji” kada je riječ o osnovnome imperativu svake ispravne savjesti: to jest obrani prava na život nedužna i nemoćna ljudskoga bića, prenosi Bitno.net.
Često se problem postavlja kao pravo žene na slobodan izbor u odnosu na život koji već postoji u njoj, koji ona već nosi u utrobi: žena bi trebala imati pravo da bira između davanja ili oduzimanja života začeta djeteta. Svatko može vidjeti da je riječ o tek prividnoj alternativi. Ne može se govoriti o pravu na izbor kada je u pitanju očito moralno zlo, kada je jednostavno riječ o zapovijedi: “Ne ubij!”
Predviđa li ta zapovijed neku iznimku? Odgovor je, naravno, “ne”, jer čak i pretpostavka legitimne samoobrane, koja se nikada ne odnosi na nedužna, nego uvijek i samo na nepravedna napadača, mora poštivati načelo što ga moralisti nazivaju principium inculpatae tutelae (načelo besprijekorne obrane): da bi bila legitimna, ta “obrana” mora biti izvršena tako da nanese što manju štetu i, ako je moguće, da poštedi život napadaču.
Slučaj nerođena djeteta ne spada u tu kategoriju. Začeto dijete u majčinoj utrobi nikada nije nepravedan napadač, ono je nemoćno biće koje čeka da bude prihvaćeno i pomognuto.
Treba priznati da smo na tome polju svjedoci pravih ljudskih tragedija. Puno puta žena je žrtva muškoga egoizma, u smislu da se muškarac koji je sudjelovao u začeću novoga života ne želi za njega brinuti i prebacuje odgovornost na ženu kao da je ona jedini “krivac”. Tako, upravo kada je ženi najpotrebniji oslonac muškarca, ovaj se pokazuje samoživim cinikom, sposobnim da iskoristi osjećaje ili slabost, ali odbija svaku odgovornost za svoj čin. Te probleme dobro poznaju ne samo ispovjedaonice, nego i sudovi čitava svijeta i, danas sve više, sudovi za maloljetnike.
Dakle, odbacujući čvrsto formulu “pro choice” (za izbor), treba hrabro stati na stranu formule “pro woman” (za ženu), to jest za izbor koji bi doista bio u korist žene. Jer upravo ona plaća najvišu cijenu ne samo za svoje majčinstvo nego, još više, za njegovo uništenje, to jest za prekid života začeta djeteta. Jedino pošteno stajalište u tome slučaju jest potpuna solidarnost sa ženom. Ne smije se je ostaviti samu. Iskustva raznih savjetovališta pokazuju da žena ne želi prekinuti život djeteta koje nosi. Ako joj se pomogne i, istodobno, oslobodi zastrašivanja sredine u kojoj živi, tada je čak sposobna za junaštvo. O tome svjedoče, kako sam rekao, mnoga savjetovališta i osobito domovi za djevojke majke. Čini se da mentalitet društva počinje sazrijevati u dobru smjeru, iako ima još mnogo samozvanih “dobročinitelja” koji tvrde kako pomažu ženi oslobađajući je perspektive majčinstva.
Ovdje se nalazimo pred bolnom situacijom bilo s gledišta ljudskih prava, bilo s moralnoga i pastoralnoga stajališta. Svi su ovi vidovi usko povezani. Uvijek sam ih nalazio zajedno i u svome životu i u svojoj službi svećenika, dijecezanskoga biskupa i Petrova nasljednika, sa svim odgovornostima koje iz nje proizlaze.
Stoga moram ponoviti da kategorički odbacujem svaku optužbu ili sumnju s obzirom na navodnu Papinu “opsesiju” na tome polju. Radi se o problemu od goleme važnosti u kojemu svi moramo pokazati najveću odgovornost i budnost. Ne možemo si dopustiti permisivnost koja bi nas izravno dovela do kršenja ljudskih prava i do uništenja osnovnih vrijednosti ne samo za život pojedinaca ili obitelji nego za samo društvo. Nije li možda tužna istina ono na što se cilja snažnim izrazom: civilizacija smrti?
Očito, suprotnost civilizaciji smrti nije i ne može biti program neodgovorna povećavanja stanovništva na kugli zemaljskoj. Treba uzeti u obzir demografski pokazatelj. Ispravan je put ono što Crkva zove odgovornim očinstvom i majčinstvom. Crkvena obiteljska savjetovališta to uče. Odgovorno očinstvo i majčinstvo zahtjev su ljubavi za čovjeka, a i zahtjev istinske bračne ljubavi jer ljubav ne može biti neodgovorna. Njezina ljepota upravo je u odgovornosti. Kada je ljubav uistinu odgovorna, tada je i istinski slobodna.
Upravo sam to naučio iz enciklike Humanae vitae mojega štovanog prethodnika Pavla VI., a još prije naučio sam to od svojih mladih sugovornika, bračnih parova i budućih supružnika, kada sam pisao Ljubav i odgovornost. Kako sam rekao, oni su bili moji učitelji na tome polju. Upravo oni, muškarci i žene, davali su stvaralački doprinos pastoralu obitelji, pastoralu odgovorna očinstva i majčinstva, osnivanju savjetovališta, što su se kasnije vrlo dobro razvila. Glavna djelatnost tih centara, njihova primarna obveza bila je i jest usmjerena na ljudsku ljubav: u njima je živjela i živi odgovornost za ljudsku ljubav.
Želja je da te odgovornosti ne uzmanjka ni na jednome mjestu i ni u jednoj osobi, da ona ne uzmanjka ni zakonodavcima ni odgojiteljima ni pastirima. Brojnim bih malo poznatim osobama ovdje želio izraziti najdublje poštovanje i zahvalnost za velikodušan rad i bespoštednu predanost! U njihovu ponašanju može se razaznati potvrda kršćanske i personalističke istine o čovjeku koji se ostvaruje u onoj mjeri u kojoj se zna darovati drugima.
Od savjetovališta treba se vratiti učilištima. Mislim na škole koje poznajem i na one čijemu sam osnivanju pridonio. Posebno imam na umu katedru etike na Katoličkome sveučilištu u Lublinu, kao i institut koji je ondje osnovan poslije moga odlaska, pod vodstvom mojih najbližih suradnika i učenika, osobito tu mislim na profesora Tadeusza Styczeńa i velečasnoga profesora Andrzeja Szosteka. Osoba nije samo divna teorija: ona se istodobno nalazi u središtu ljudskoga ethosa.
Ovdje u Rimu moram spomenuti sličan institut osnovan pri Lateranskome sveučilištu. On je već pokrenuo slične inicijative u Sjedinjenim Državama, Meksiku, Čileu i drugim zemljama. Najvrjedniji način služenja istini o odgovornu očinstvu i majčinstvu upravo je u tome da se pokažu njegovi etički i antropološki temelji. Ni na jednome drugom polju koliko na ovome nije tako nužna suradnja između pastirâ, biologâ i liječnikâ.
Ne mogu se ovdje zadržati na suvremenim misliocima, ali barem jedno ime moram spomenuti: to je Emmanuel Lévinas, predstavnik jedne osobite struje suvremenoga personalizma i filozofije dijaloga. Kao i Martin Buber i Franz Rosenzweig, i on izražava personalističku tradiciju Staroga zavjeta u kojemu je tako jako naglašen odnos između ljudskoga “ja” i božanskoga, apsolutno vrhovnoga “Ti”.
Bog, koji je vrhovni Zakonodavac, snažno je na Sinaju objavio zapovijed “Ne ubij!” kao apsolutni moralni imperativ. Lévinas koji je, kao i njegova braća po vjeri, duboko proživio dramu holokausta, nudi za tu osnovnu zapovijed Dekaloga neobičnu formulaciju: za njega se osoba očituje kroz lice. Filozofija lica je i motiv Staroga zavjeta, Psalama i knjiga proroka gdje se često govori o “traženju Božjega lica” (usp. npr. Ps 27,8). Licem govori čovjek, govori osobito svaki čovjek kojemu je nanesena nepravda, govori i izgovara upravo riječi: “Nemoj me ubiti!” Ljudsko lice i zapovijed ‘Ne ubij!’ kod Lévinasa se sastaju na genijalan način postajući istodobno svjedočanstvo našega vremena u kojemu i parlamenti, demokratski izabrani parlamenti, tako lako ozakonjuju ubojstva.
O toj, tako bolnoj, temi možda je bolje ne reći ništa drugo.
