Sveta Klara Asiška – zaštitnica televizije
Klara se rodila u Asizu 1193. ili 1194. godine. Najvažniji datum Klarina života, vjerujem, bila je Cvjetnica 1211. ili 1212. godine. Toga je dana bila posljednji puta viđena u Asizu, na proslavi Cvjetnice u crkvi Sv. Rufina, gdje je kao i Franjo krštena.
Te je noći pobjegla iz roditeljske kuće Franjinoj braći u crkvicu Svete Marije Anđeoske da ostvari svoj naum, da prihvati evanđeoski ideal sv. Franje. Tu joj je pred oltarom Marijinim Franjo ostrigao kosu, u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji, i zaodjeo je priprostom pokorničkom haljom, oko glave ovio joj veo djevičanstva.
Potom ju je sklonio kod benediktinki sv. Pavla u Bastiji, pa kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio, povrh Asiza, da joj domala otvori vrata samostana Svetoga Damjana, gdje je proživjela s prvim klarisama – «siromašnim gospođama« kako ih je kavalirski zvao Franjo – sve do svoje smrti 1253. godine.
U jednom hagiografskom rječniku čitam: «Ova je scena – Klara pred Franjom, okružena prvom franjevačkom braćom, u Svetoj Mariji Anđeoskoj jedna od najdirljivijih i najljepših u počecima Franjevačkoga reda. I to zbog hrabrosti, vjere i prostodušnosti njezinih sudionika.
Evo, mlada djevojka od osamnaest godina napušta svoju obiteljsku kuću i sigurnost da se uputi u nepoznato; čovjek od trideset godina koji se svega odrekao da postane “siromašak”, manji brat, evo prihvaća odgovornost, i duhovnu i materijalnu, za ovu djevojku; zatim proljetna noć u šumovitoj udolini, braća sa svijećama, kosa kao žrtveni dar na Gospinu oltaru.
Franjo postupa bez konvencionalnosti te bez kanonskoga autoriteta prihvaća izjavu raskida Klarina sa svijetom, zatim je odvodi benediktinkama obližnjega samostana… Klaru domala slijedi njezina sestra Janja i druge Asižanke. Poslije će ih Franjo smjestiti u svetome Damjanu kamo će za Klarom doći i njezina majka Hortulana i najmlađa joj sestra Beatrica» (John Colson).
G. B. Montorsi u predgovoru knjige Klara Asiška – učiteljica života ističe da je bez Klare nemoguće posve razumjeti Franju, premda je još veća istina obratno – bez Franje ne bi bilo Klare.
Gospodin ih je pozvao da zajedno zažive isto duhovno iskustvo
«Gospodin ih je pozvao da zajedno zažive isto duhovno iskustvo, makar ne posve usporedno, a ono svakako komplementarno… Klara je na svoj način zaživjela svu Franjinu avanturu koja se izražava u istim iskustvima, a to su: pokora – Evanđelje – najviše siromaštvo – život u bratstvu, odnosno sestrinstvu – vjernost Crkvi.
Klara više u kontemplaciji, Franjo više u akciji, pa se tako suobličuju Kristu koji u isto doba propovijeda mnoštvima, a da ne prekida svoj stalni razgovor s Ocem. Uza sve to, kao da su im pozivi vrlo različiti, a opet lako razabiremo u Klari odraz Franje u samoći, a u Franji Klaru – po putovima svijeta.»
To će na svoj uobičajeni način, ne bez književnoga dara, izreći papa Ivan Pavao II. kao asiški hodočasnik,14. ožujka 1982. godine: «Doista, teško je rastaviti ova dva imena – Franju i Klaru; ta dva fenomena – Franju i Klaru; te dvije legende – Franju i Klaru.»
U svome pismu Asiškom biskupu prigodom 700. obljetnice smrti sv. Klare, papa Pijo XII. piše, 25. svibnja 1953. godine: «Koliko se Klara više lišila zemaljskih stvari, toliko je više obilovala nebeskom mudrošću.« Uz tolike, i biskupe i pape, koji su joj se utjecali, «i sam se Serafski otac običavao s njom savjetovati.
Bilo je to osobito onda kad se dvoumio koji put ukazati svojoj prvoj braći: da se bave samo nebeskim zbiljama u kontemplaciji ili da se dadu i na posao svetoga propovijedanja. Da bi što jasnije upoznao božanski naum, pošao je Klari i njezin je savjet prihvatio kao Božji odgovor.» Pijo XII. podsjeća na ono što tako dražesno zapisuju Cvjetići (Zagreb 1972, str. 48-49). O tom čitamo i u Bonaventurinu Životopisu sv. Franje (XII, 2 – Zagreb 1981, 112-113).
U jednome je Klara bila nadasve «franjevka», u shvaćanju i prihvaćanju Franjina koncepta evanđeoskoga siromaštva. U tom je bila krajnje uporna i neumorna te se umjela boriti i s papama, sve do pobjede. Već se veliki Inocent III. pokazao sustezljivim da Franji odobri takvo siromaštvo jer je mislio da je to ljudima nemoguće.
Još su se više poslije skanjivali drugi pape da takav život odobre ženskom svijetu; smatrali su ga prestrogim za žensku izdržljivost. No i Franjo i Klara umjeli su privoljeti i samoga Inocenta III. Ona je i od njega zadobila, kako piše u svojoj Oporuci, tzv. «povlasticu siromaštva«. U stvar se poslije umiješao veliki zaštitnik sv. Franje i Klare, kardinal Hugolin, važan za razvoj franjevačkoga zakonodavstva.
On je 1219. godine za klarise napisao tzv. Hugolinove konstitucije koje su u svemu drugom vrlo stroge, ali su neodređene u vezi sa siromaštvom. No Klara nije mirovala dok i od njega, pošto je postao papa Grgur IX., ne zadobije istu povlasticu siromaštva o kojoj svjedoči njegovo pismo od 17. rujna 1228. godine.
Vrijedi ovamo prenijeti srce toga, upravo mističnoga pisma: «Odlučile ste», piše on klarisama, «prionuti u svemu uza stope onoga koji je za nas postao siromašan… te ne želite uopće imati nikakvih posjeda. Neka vas od ovakve odluke ne odvrati strah od neimaštine jer je pod vašom glavom ljevica nebeskoga Zaručnika (usp. Pj 2,6; 8,3) da podrži nemoć vašega tijela koje ste urednom ljubavlju podložile zakonu Duha.
Konačno, onaj koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske (Mt 6,28), neće zanemariti ni vas… dok vas on sam… ne posluži u vječnosti gdje će vas njegova desnica još sretnije zagrliti u punini promatranja njegova bića» (u knjizi Životopis sv. Klare i njezini spisi, izdanje Symposion, Split 1988, str. 115-116).
No Klaru još čekaju novi pothvati za franjevačko siromaštvo. Papa Inocent IV. želio je konačno urediti Pravilo za Klarise. No Klara nije u tom Pravilu našla da je dovoljno zaštićeno sveto siromaštvo. Sama se daje na pisanje Pravila, u duhu sv. Franje, i papa joj to Pravilo odobrava 9. kolovoza 1253. godine, dva dana prije njezine smrti.
Najkraći mu je sadržaj, kako piše u samome početku potvrdnoga pisma: «…da zajednički živite u duhovnom jedinstvu i u zavjetu najvećega siromaštva.« Po svjedočanstvu sestre Filipe, na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti, Klara je zaželjela da to potvrdno pismo poljubi na smrtnome krevetu. Izvornik je pronađen 1893. godine, kad je o 700. obljetnici Klarina rođenja ponovno uređen njezin grob u crkvi Svete Klare u Asizu.
Tako se Klara iskazala kao «svetica izvanredne osobnosti koja je umjela pobijediti trojicu najvećih papa svoga vremena i nametnuti im svoju vjernost pozivu na siromaštvo« (John Colson).
Vrijedi pročitati zapis Tome Čelanskoga o Klarinoj smrti i ukopu kao i o susljednoj kanonizaciji (Životopis, izdanje Symposion, Split 1979, str. 50-55 i 62-63). Papa Inocent IV. pohodio ju je i na smrtnoj postelji. I kad ga je zamolila oproštenje svih grijeha, rekao je: «O kad bi meni bilo potrebno samo toliko oproštenje!« Sav se Asiz skupio na njezinu sprovodu; bio je prisutan i Papa i njegov dvor.
I kad je trebala započeti sprovodna svečanost, Papa naredi «da se ima moliti Časoslov o djevicama, a ne o pokojnima. Činilo se da ju je kanonizirao prije nego što joj je sahranjeno tijelo«. Nedugo nakon sprovoda, 18. listopada 1253. godine, Papa naređuje Asiškom biskupu da provede crkveni postupak za ispitivanje Klarine svetosti. Srećom je u 20. stoljeću pronađen Zapisnik toga procesa koji je održan od 24. do 28. studenoga 1253. godine.
,U njemu imamo dragocjen dokument Klarine duhovnosti i svetosti koju su posvjedočile njezine duhovne kćeri iz Svetoga Damjana i njezini sugrađani Asižani. Njihovo je svjedočanstvo svečano potvrdio svojom kanonizacijom papa Aleksandar IV., 15. kolovoza 1255. godine.
Njegovo papinsko pismo pravi je panegirik novoj svetici, Klari Asižanki. U latinskom je pismo još dojmljivije: igra se imenom Klara-Jasna-Sjajna- Bistra-Svijetla-Slavna (Životopis, izdanje Symposion, Split 1979, str. 118).
Upravo onih godina kad se 1953. godine slavila 700. obljetnica smrti sv. Klare, svijet je bio oduševljen novim otkrićem – izumom televizije. Vrlo se brzo, s više strana, uočilo da bi joj sv. Klara mogla biti nebeska zaštitnica.
Tu je misao izrazio i asiški biskup Nicolini, zaključujući godinu sv. Klare. Među ostalima, molbu su upravila papi Piju XII. sva četvorica franjevačkih generala, na Cvjetnicu (poznati Klarin dan) 1953. godine. U tom se pismu pozivaju na podatak što ga je u Životopisu sv. Klare zabilježio, malo poslije Klarine smrti, Toma Čelanski (preveo D. Damjanović, izdanje Symposion, Split 1979, str. 43).
Klara je bila dugo godina teško bolesna. Jednoga Božića, dok su sestre pošle na svečanu Jutarnju, ona je ostala sama. «Kad je počela razmatrati o Djetetu Isusu, silno se ožalosti što ne može sudjelovati u njegovim pohvalama… I gle, najednom je ono divno pjevanje… u crkvi Sv. Franje počelo odzvanjati u njezinim ušima.
Slušala je kako braća zanosno pjevaju psalme. Doživjela je skladnost pjevanja, a čula je i brujanje orgulja.« Toma Čelanski dodaje da «to mjesto nije bilo toliko blizu», nego je svečanost do nje doprla na božanski način i to tako da je ne samo čula pjevanje, nego je zavrijedila vidjeti i same Gospodinove jaslice.»
To je ujutro priopćila svojim sestrama, a one su to posvjedočile i na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti.
Tako je, eto, sv. Klara bila prva gledateljica božanske televizije. No i samo njezino ime Klara-Jasna govori tome u prilog. Kamo sreće da je televizija uvijek označena jasnoćom i bistrinom i ljudskim i božanskim vrijednostima!
Ipak, najljepše što o Klari znadem, povezano je uz brata Junipera (usp. Životopis sv. Klare, str. 52). Juniper je jedan od Franjinih prvih drugova. Hrvati ga rado zovu brat Borovica, jer mu to znači latinsko ime Juniperus. Među svima njima on je, rekao bih, najpriprostiji i najsrdačniji, nestašan, pomalo sveto luckast, ali mudar u ljubavi Božjoj i dosjetljivosti dobrotvornoj.
Našao se svagdje, znao je sve što se događa u Asizu i okolici, pa je uvijek umio doskočiti i pomoći. Klari je, čini se, bio sretan prijenosnik duhovnih pouka što ih je sabrao u svojim susretima s bogoljubnim ljudima. I evo, na smrtnoj postelji Klara ga još uvijek pita: «Brate Juniperu, znaš li što novo o Božjoj ljubavi?« Blažene li svete radoznalosti koja će ostati sretno nezasićena kroza svu vječnost!
fra Bonaventura Duda
Sveta Klaro, ti si pogled svoga duha imala uvijek upravljen iznad nestalnosti ovoga svijeta, širom otvoren kišama milosti. Ti, koja si bila neumorna u promatranju Boga, u ovom našem vremenu proglašena si zaštitnicom televizije.
Ti, koja si spoznala Boga kao jedino bogatstvo svoje duše, pomozi i nama koji smo putnici i stranci na ovomu svijetu, da sve više želimo spoznati Boga: širinu njegovih dobročinstava, duljinu njegovih obećanja, visinu njegova veličanstva i duljinu njegovih sudova, te da nas ne udaljuju od Gospodina stvari ovoga svijeta, već da znamo zrelo i promišljeno odabrati ono što nam pomaže da i mi rastemo u gledanju Boga. Amen.
