Danas Crkva slavi svetu Elizabetu Ugarsku, ugarsku pa i hrvatsku princezu i jednu od najznačajnijih svetica franjevačkog reda. Elizabeta je rođena 1207. godine kao kći ugarskog i hrvatskog kralja Andrije II. i Gertrude Meranske.
Još kao dijete zaručena je za Ludviga, nasljednika tirinškog plemića te je odvedena na njegov dvor. S njom su na dvoru loše postupali, ali se princeza razvila u predivnu djevojku te je svoj imetak i vrijeme radije trošila na molitvu i pomoć siromašnima negoli na frivolnosti dvorskoga života.
Kada je došlo vrijeme za udaju, udala se za Ludviga koji je uskoro pošao u križarski rat iz kojega se, međutim, nije vratio. Zavidni svekar protjerao ju je s dvora, želeći osigurati nasljedstvo svome sinu te je Elizabeta predana na brigu nekom pretjerano strogom svećeniku. Oduzeta joj je i skrb nad vlastitom djecom te je, iscrpljena postom i brigom za siromašne, preminula 1231., u dobi od samo dvadeset i četiri godine. Prije smrti postala je članica franjevačkoga Trećeg reda.
Već za života Margareti su se divili zbog života posta i odricanja te su se o njoj isprele brojne legende. Tako pripovijedaju da ju je jedne zime na izlazu iz dvorca, dok je u pregači nosila hranu za siromašne, presreo suprug. Zapitao ju je što nosi u pregači i zatražio da mu pokaže njezin sadržaj. Kada je razgrnula pregaču, bila je prepuna mirisnih ruža, a kada se udivljeni suprug sagnuo da je poljubi, lice joj je zasjalo nebeskim sjajem.
Druga legenda pripovijeda kako je jednom srela nekog gubavca te ga odvela kući i polegla u svoju bračnu postelju. Kada joj se suprug vratio kući, svekrva ju je optužila da je dijelila postelju sa strancem, ali je suprug, ušavši u ložnicu, na krevetu ugledao lik samoga raspetoga Krista. U ikonografiji se Elizabeta prikazuje u franjevačkom habitu, a oznake su joj pregača s ružama, a ponekad i trostruka kruna. Zaštitnica je pekara, prosjaka, mladenki i Trećega franjevačkog reda.
