Svećenik odgovara: Zašto smo često rastreseni kada molimo krunicu?
Ne možemo uvijek biti koncentrirani dok molimo i vjerojatno smo svi ponekad bili rastreseni. Ali to ne znači da ne znamo moliti ili da ne volimo Gospodina ili Djevicu Mariju, kojima upućujemo svoje molitve.
Vrlo je specifično pitanje koje je jedan vjernik postavio svećeniku upravo o ovom problemu. Pogledajmo zajedno kakav je bio njegov odgovor.
To se događa i kad se moli krunica. Možemo li uvijek biti usredotočeni kada molimo? Jesmo li ikada bili rastreseni i razmišljali o nečem sasvim drugom, iako smo u crkvi pred Isusom? Mi stvarno tako mislimo, barem jednom u životu nam se to dogodilo.
Zbog toga je jedan vjernik svećeniku postavio posebno i zanimljivo pitanje kako se ne omesti: „Samo sam molio svetu krunicu, ali nije išlo kako sam htio. Kako mogu biti ne ometen i živjeti taj trenutak s više intenziteta?” – piše. Valjano pitanje, jer rastresenost može biti izvor udaljavanja od molitve.
Svećenik odgovora: “Kažete mi da ste rastreseni u molitvi krunice. Mora se priznati da je lako biti rastrojen tijekom ove molitve. Lijek se nalazi u samoj strukturi ove molitve jer se tijekom molitvom Očenaša i Zdravo Marijo treba posvetiti rekonstrukciji prizora. No, razloga za rastresenost ne nedostaje kako zbog umora od dana tako i zato što čim stanemo, sve stvari koje smo odložili ponovno izranjaju u našim mislima, riječi koje trebamo izgovoriti i stvari koje trebamo učiniti. Dakle, na kraju se moramo zadovoljiti time što smo dio svog vremena posvetili boravku s Gospodinom. Na taj način ne gubimo zaslugu molitve”.
No, što su sveci mislili o tome? Imamo primjer iskustva svete Terezije od Djeteta Isusa: Sveta Terezija od Djeteta Isusa tugovala je zbog svojih rastresenosti u molitvi krunice.
“Draga Majko, ne bih željela da te natjeram da povjeruješ da recitiram zajedničke molitve bez pobožnosti, u zboru ili u pustinjačkim domovima. Naprotiv, volim zajedničke molitve, jer je Isus obećao “biti usred onih koji se okupljaju u Njegovo ime”; Tada osjećam da žar mojih sestara nadoknađuje moj. Ali samo po sebi (sramim se to priznati), moljenje krunice predstavlja mi svojevrsnu pokoru. Osjećam da sam to tako pogrešno rekla! Lijepo mi je kad se predam razmatranju otajstava krunice, no ne uspijevam srediti duh. Dugo me muči taj nedostatak pobožnosti koji me zaprepašćuje, jer toliko volim Svetu Djevicu da bi mi bilo lako moliti njoj u čast molitve koje ona voli. Sada se manje brinem oko toga, mislim da je Kraljica Neba moja majka, ona sigurno vidi moju dobru volju i zadovoljna je time”.
Kako god, sveta Terezija voljela je moliti krunicu, uvijek ju je nosila sa sobom i prije nego što je postala karmelićanka. Kad je išla na hodočašće u Loreto, htjela je staviti svoju krunicu na zdjelu u kojoj je Isus jeo. Ona tako piše: “Vidjela sam sobu gdje je anđeo sišao k Presvetoj Djevici … Stavila sam svoju krunicu u zdjelu Djeteta Isusa … Kako su očaravajuća ova sjećanja!”
Svrha pažnje u molitvi
Sveti Toma nas podsjeća da molitva ima tri učinka: prvi je zaslužan za vječni život, drugi za postizanje milosti molitvom i treće jer je to hrana za dušu.
Na kraju nas svećenik ohrabruje riječima: „Ne dajte se, dakle, obeshrabriti zbog rastresenosti jer u svakom slučaju molitva uvijek ima neki učinak, kao što je na primjer prvo i drugo. Molitva je uvijek dobro provedeno vrijeme.”
