Svećenik objašnjava što se nakon spontanog pobačaja događa s dušom nekrštenog djeteta
„Što se nakon spontanog pobačaja događa s dušom djeteta koje nije kršteno?“
Don Damire, što se nakon spontanog pobačaja događa s dušom djeteta koje nije kršteno? Što roditelji trebaju činiti? Trebaju li se moliti za tu dušu ili? Đurđa
ODGOVOR: Draga Đurđa, Hvala ti na ovom pitanju iz kojega je vidljiva tvoja briga za spasenje najmanjih. O nužnosti krštenja za spasenje i djeci umrloj bez krštenja govori nam Katekizam Katoličke Crkve između ostalog slijedeće:
1257 Sâm Gospodin tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krštenja da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da „iz vode i Duha nanovo rađa” sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima.
1260 „Budući da je Krist umro za sve i da je konačan čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu”. Svaki čovjek koji, ne poznavajući Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen. Može se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nužnost krštenja, izričito poželjeli da budu kršteni.
1261 Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!” (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.
Pitanjem spasenja djece umrle bez krštenja bavila se i Međunarodna teološka komisija u Dokumentu o limbu, kod nas objavljenog s podnaslovom Nada u spasenje djece umrle bez krštenja, čiji ti sažeti pregled donosim: „U današnje vrijeme kulturnog relativizma i religijskog pluralizma, podsjeća dokument, broj nekrštene djece u znatnom je porastu te je zbog toga razmišljanje o mogućnosti spasenja i te djece itekako hitno. Crkva je svjesna da se to spasenje može postići samo u Kristu po Duhu. No, kao majka i učiteljica, ne može a da ne razmišlja o sudbini svih ljudskih bića stvorenih na Božju sliku, a na osobit način najslabijih i onih koji još uvijek nisu sposobni služiti se razumom i slobodom, ističe se u dokumentu u kojem se donosi povijesni razvoj toga pitanja.
U tekstu se tako podsjeća kako se u tradicionalnom učenju u vezi s tim pitanjem pribjegavalo ‘teoriji o limbu’, shvaćenom kao stanju u kojem duše djece umrle bez krštenja, budući da su pod istočnim grijehom, ne zaslužuju blaženstvo, ali budući da nisu počinili osobnoga grijeha ne podliježu isto tako nikakvoj kazni. U teološkom se proučavanju došlo do zaključka da postoje teološki i liturgijski razlozi koji pružaju nadu da djeca umrla bez krštenja mogu biti spašena i ući u vječno blaženstvo, premda se o tome pitanju objava ne izjašnjava izrijekom.
Nijedno od promišljanja koja taj tekst pruža u prilog novom pristupu tome pitanju, upozorava se u dokumentu, ne može se koristiti ni da se zaniječe nužnost krštenja niti da se odgađa obred kojim se isti podjeljuje. Postoje, radije, razlozi za nadu da će Bog spasiti tu djecu, jer se nije moglo učiniti ono što se željelo, naime krstiti ih u vjeri Crkve i na vidljiv ih način pridružiti Kristovu tijelu, ističe se u Dokumentu o limbu“. No, u slučajevima kada je jasna želja roditelja da krste dijete, a dijete se inače krsti u vjeri roditelja, može se osnovano smatrati da se radi o ‘krštenju željom’.
Dakle, na nama je moliti za djecu umrlu bez krštenja, kao i za svu ostalu pokojnu braću i sestre, preporučujući ih Božjem milosrđu, u koje se valja pouzdati. Na teolozima i svim vjernicima daljnje je istraživanje Božje objave koja je, doduše, zaključena, ali čije smo razumijevanje pozvani trajno produbljivati.
Btb, don Damir
Izvor: Studentski pastoral: SPAS; Book.hr
