Sv. Terezija Avilska o snazi blagoslovljene vode: Bacila sam blagoslovljenu vodu prema nečastivom i nikad se više nije vratio
Sv. Terezija Avilska o snazi blagoslovljene vode: Bacila sam blagoslovljenu vodu prema nečastivom i nikad se više nije vratio
“Dok sam jedanput bila u jednoj kapelici, pojavio mi se s lijeve strane, odvratna lika. Posebno sam pogledala njegova usta, zato što mi je govorio, a ona su bila strašna. Činilo se kao da mu iz tijela izlazi velik plamen, koji je bio posve sjajan i bez sjene.
Rekao mi je zastrašivački da sam se lijepo bila izbavila iz njegovih ruku, ali da će me on povratiti u njih. Uhvatio me je velik strah, pa sam se prekrižila kako sam mogla i nestao je, ali se zatim vratio. Dvaput mi se to dogodilo. Nisam znala što bih poduzela. Imala sam tu blagoslovljene vode i bacila sam je prema onome mjestu, i nikad se više nije vratio.
Drugi put me je pet sati mučio tako užasnim bolovima te unutarnjim i izvanjskim nemirima, da mi se činilo kako to više neću moći podnositi. One koje su se nalazile sa mnom bijahu zaprepaštene, i nisu znale što bi učinile, a ni ja kako da si pomognem.
Običavam, kad su bolovi i tjelesna patnja jako nesnosni, pobuđivati u sebi čine predanja, moleći Gospodina, ako se udostoji, da mi Njegovo Veličanstvo dade strpljenja i neka budem takva do svršetka svijeta. Budući da sam taj put osjetila jako žestoku patnju, pomagala sam si tim činima i odlukama.
Gospodin se udostojao da spoznam kako to bijaše nečastivi, jer sam pored sebe ugledala neko odvratno crnče kako reži bijesno što je gubilo tamo gdje je kanilo dobiti. Ja pak, čim sam ga ugledala, nasmijala sam se, i nisam se prestrašila, zato što je tamo sa mnom bilo nekoliko sestara koje se nisu mogle snaći.
Nisu znale kakav bi lijek pružile tolikoj patnji, jer je kod mene bilo teško lupanje tijela, i glave i ruku, a da se nisam mogla oduprijeti. Najgori od svega bio je unutarnji nemir, jer ni na koji način nisam mogla naći mira. Nisam se usuđivala tražiti blagoslovljene vode zato da ih ne prestrašim i da ne shvate o čemu bijaše riječ.
U više navrata iskusila sam da nema stvari od koje bi više bježali pa da se ne vrate. I od križa bježe, ali se vrate. Zacijelo je velika moć blagoslovljene vode. Za mene je posebna i jako znana utjeha koju osjeća moja duša kad je uzimam. Istina je da se najčešće osjeti neko osvježenje koje ne bih znala iskazati, poput neke unutarnje naslade koja mi ojača cijelu dušu.
To nije privid niti nešto što mi se dogodilo jedanput, nego jako puno puta i promatrano s velikom pomnjom. Recimo, kao kad bi netko osjećao veliku toplinu i žeđ, pa popio vrč hladne vode, te se čini da je sav osjetio osvježenje.
Razmišljam kako li je veliko sve ono što je naredila Crkva, pa se jako radujem kad gledam da one riječi imaju toliku snagu te je daju i vodi, da nastaje tako velika razlika između onoga što jest i nije blagoslovljeno.”
