Sv. Ivan Pavao II. – Kako se vaša bolest može pretvoriti u pozitivno duhovno iskustvo
Sveti Ivan Pavao II. vjerovao je da bolest ima smisla samo kada se promatra u svjetlu Isusa Krista. Kao ljudi, mi prirodno preziremo svaku bolest koja nam se nađe na putu. To remeti naše planove i u najtežim slučajevima može čak dovesti do smrti. Izvan vjere u Boga, na bolesti se gleda kao na prokletstvo koje treba ukloniti, piše Aleteia
Ipak, prema sv. Ivanu Pavlu II., bolest se može pretvoriti u duboki trenutak susreta s Bogom. On razmišlja o frustraciji koju bolest može unijeti u naše živote u svojoj poruci za prvi godišnji Svjetski dan bolesnika 1992. godine. Bolest, koja se u svakodnevnom iskustvu doživljava kao frustracija, za vjernike postaje apel da se nova, teška situacija „pročita“ u perspektivi koja je svojstvena vjeri. Štoviše, izvan vjere, kako možemo u trenutku kušnje otkriti konstruktivni doprinos boli?
Kako možemo dati značenje i vrijednost tjeskobi, nelagodi te fizičkim i psihičkim bolestima koje prate naše smrtno stanje? Kakvo opravdanje možemo naći za opadanje starosti i konačni cilj smrti, koji, unatoč svom znanstveno-tehnološkom napretku, neumoljivo ostaju? Međutim, kada se promatra u svjetlu vjere, bolest nas može približiti Bogu.
Da, samo u Kristu, utjelovljenoj Riječi, Otkupitelju čovječanstva i pobjedniku nad smrću, moguće je pronaći zadovoljavajuće odgovore na takva temeljna pitanja. U svjetlu Kristove smrti i uskrsnuća bolest se više ne pojavljuje kao isključivo negativan događaj; nego se gleda kao na „Božji posjet“, priliku „da se oslobodi ljubav, da bi se rodila djela ljubavi prema bližnjemu, kako bi se čitava ljudska civilizacija preobrazila u civilizaciju ljubavi“ (Apostolsko pismo Salvifici doloris, br. 30).
Povijest Crkve i kršćanske duhovnosti nudi vrlo široko svjedočanstvo o tome. Tijekom stoljeća ispisane su sjajne stranice o herojstvu u patnji prihvaćenom i ponuđenom u jedinstvu s Kristom. I ništa manje čudesne stranice iscrtane su kroz ponizno služenje siromašnima i bolesnima, u čijem se izmučenom tijelu prepoznala prisutnost siromaha, raspetoga Krista.
Iako je svakako prirodno prezirati svaku bolest, svjedočanstvo svetaca izaziva nas da je promatramo kao dar koji se može spojiti s križem Isusa Krista. Kada se naša bolest ponudi Bogu, tada i samo tada možemo pronaći smisao u boli i patnji i vidjeti svjetlo u tami.
