Gospodin, koji se ne da nadmašiti u velikodušnosti, nagradio je njezinu veliku pokoru izvanrednim milostima. Počeo joj je govoriti i pozivati je da se približi Njegovu Srcu. Anđela o tome govori ovako: “Pozvao me i rekao mi da svoja usta približim Njegovu Boku i pila sam svježu Krv što je izlazila iz Njegove otvorene Rane.” Posljedice su toga mističnoga susreta bile velike…
Rođena je god. 1248. u gradu Foligno u Italiji u veoma bogatoj obitelji. Udala se veoma mlada i provodila najprije posve svjetovni život prema modi tadašnjega vremena. Od svojih je roditelja primila dobar kršćanski odgoj, a u braku je rodila više djece, ali, ipak je bila slaba i upala u težak grijeh. Da zlo bude veće, stidjela se priznati ga u sakramentu pomirenja – ispovijedi, pa je obavljala nevaljale ispovijedi i u takvome stanju polazila i na pričest. Savjest je u njoj počela oštro reagirati i uznemiravati je. Pošla je opet na ispovijed, sve ispovjedila, ali nije izvršila zadanu pokoru, koja joj se u tren učinila pretjeranom.
Takvim se držanjem izložila velikoj opasnosti lakomislenosti prema primanju sakramenata, a i otupljenju savjesti. Bila je to teška duhovna drama, koja se odigrava u dušama u tisuću varijanata. Bog neizmjeran u milosrđu, koji neće smrt grešnika, već da se obrati i živi, imao je s dušom Anđele iz Foligna velike nakane, pa joj se smilovao i milosno je zahvatio.
Anđela je u snu vidjela Spasitelja kako trpi na križu, te kako će i ona zbog svojih grijeha morati mnogo trpjeti.
Gospodin je na taj način “bacio u njezinu dušu iskru svoga milosrđa, iz koje se rodila u njoj silna bol zbog grijeha, koja ju je malo-pomalo vodila do vrhunca savršenosti”. Obavila je generalnu ispovijed i posve se promijenila, te otada nastojala ozbiljno iz svih sila oko kršćanske savršenosti. Svoju je djecu s mnogo ljubavi uspjela odgojiti za dobre i pobožne kršćane. Bila im je brižna majka, a čitavoj kući mudra gospodarica. Svome mužu pomogla je na samrtnoj postelji da umre dobrom kršćanskom smrću. Tada je, zaista, više ništa nije držalo uz ovaj svjetovni svijet, pa je svoja dobra podijelila siromasima i pošla u Asiz, te zamolila da je prime u Treći franjevački red. U njemu je provela u strogoj pokori i odricanju ostatak života, a Gospodin ju je počastio raznim nutarnjim prosvjetljenjima.
Knjigu njezinih viđenja napisao je franjevac fra Arnaldo, a ona sama ju je ispravila kako bi bila što vjerodostojnija. U toj knjizi divno je opisana njezina velika ljubav prema Gospodinu, želja za molitvom i čvrsta volja da s Gospodinom bude raspeta na križ. U tome je njezina mistika: “Ako hoćeš ići na križ, odreci se svega da bi mogla biti okretna i slobodna!” Gospodin, koji se ne da nadmašiti u velikodušnosti, nagradio je njezinu veliku pokoru izvanrednim milostima. Počeo joj je govoriti i pozivati je da se približi Njegovu Srcu. Anđela o tome govori ovako: “Pozvao me i rekao mi da svoja usta približim Njegovu Boku i pila sam svježu Krv što je izlazila iz Njegove otvorene Rane.” Posljedice su toga mističnoga susreta bile velike…
Njezinu je dušu zahvatilo veliko svjetlo i neobično razumijevanje Svetoga pisma, tako da su je počeli nazivati čak “učiteljicom teologa”. Postavši franjevačka trećoredica, svjetlom što ga je primila od Gospodina prosvjetljivala je sve one među kojima je apostolski djelovala. Čak je osnovala jednu zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima koje su se posvećivale djelima kršćanske ljubavi. Njima je običavala govoriti: “Budite mrtve svijetu, žive zakopane; vaše srce neka uvijek bude na nebu, a samo tijelo neka ostane na zemlji!”
Kad je god. 1309. došao kraj njezina zemaljskog života, njezine susestre i svi koji su je poznavali, svjedočili su da je bila prava svetica. Njezin životni put nije bio ipak posve ravan. Bilo je u njemu krivudanja i stranputica, pala je, ali se uz Božju milost i pridigla i uspela na stazi savršenstva veoma visoko.
U poniznosti i zahvalnoj ljubavi i ona je sa sv. Pavlom mogla ponavljati: “Po milosti Božjoj jesam što jesam.” Ta milost bila je prava karizma, dakle, ne samo za nju, već i za dobro svih onih s kojima se susretala, ali i kasnijih pokoljenja, jer je na sreću njezin ispovjednik sakupio njezine “Uspomene” i “Dokumente”, što sadrže njezina pisma, razgovore, viđenja i pouke. Kritičko izdanje njezinih duhovnih spisa izdao je u Parizu 1925. francuski isusovac otac Paul Doncoeur. I svetu Anđelu Folinjsku možemo ubrojiti u velike mistike Crkve. Iz svoga bogatog životnog iskustva, uči nas kojim putem dolazi do takozvane ulivene kontemplacije, u kojoj duša moli s lakoćom i zadržava se trajno u Božjim tajnama.
Prije takvoga stanja valja učiniti 18 koraka pokore, a zatim još 7 u kojima duša dolazi do objave božanske intimnosti, do božanskoga pomazanja i obučavanja, do objave o vlastitom spasenju, do objave sjedinjenja i ljubavi s Bogom, ali sve i kroz mnogo patnje, slaboće, pa i demonska iskušavanja. Sve nam se to može činiti odviše kompliciranim, a možda za nas obične smrtnike i suvišnim. No, ako ima pravo Židov Henri Bergson, koji je s oduševljenjem i stručnošću filozofa i psihologa proučavao spise mistika, te rekao da u svakome od nas drijema mistik i čeka samo čas da se probudi, onda do tog buđenja može doći i po proučavanju i poznavanju nauke svetaca koji su se odlikovali u mistici.
Takva je duša, bez sumnje, bila i sv. Anđela iz Foligna, zato se kod nje toliko i zadržavamo. Da u duši probudi mistika, Bog se kod raznih svetaca služio raznim sredstvima; tako kod Anđele, početak velike želje za savršenošću, bilo viđenje u snu i generalna ispovijed u kojoj je popravila prijašnje nedostojno primanje sakramenata, kod sv. Karla Boromejskog i sv. Franje Borgije dobro obavljene duhovne vježbe, kod sv. Ignacija Loyolskog, čitanje života Kristova i svetaca, kod sv. Hijacinte de Marescotti, ozbiljna opomena njezina ispovjednika.
Ako je igdje Božja Providnost na djelu, onda je to, sigurno, u životu svetaca i mistika. Divan je Bog u svojim svetima! Otkrivajući ih, otkrivamo Božje neizrecive i neopisive zahvate pred kojima možemo pasti na koljena i diviti se. Dakako da su u toj božanskoj igri i sveci veoma aktivni.
Sv. Anđela iz Foligna opisuje nam kakav je praktični život svetaca i što oni običavaju od Boga moliti. Ona kaže: “Ako želiš zadobiti Božje svjetlo, MOLI! Zadobivši ga, ako ga želiš umnožiti, MOLI! Hoćeš li vjeru, MOLI!, nadu, MOLI!, poslušnost, MOLI!, čistoću, MOLI! Hoćeš li bilo koju drugu krepost, MOLI!” Molitva je, dakle, ona visoka škola u kojoj su sveci naučili heroizam u krepostima i borbenu taktiku, kako se dolazi do duhovne pobjede. Kako je molitva pristupačna svakome čovjeku, onda neka moli pa će tako mnogo napredovati u duhu. Dobra molitva dovodi do boljega i proživljenijega sudjelovanja u bogoslužju, do plodonosnijega primanja svetih sakramenata, do vježbanja u svakoj kreposti. VJERUJMO u toj stvari i iskustvu svetaca i mistika!
Posljednjih 12 godina njezina života, Tijelo Gospodinovo bilo je njezina jedina hrana. Sv. Anđela se smatrala u svojem ništavilu, nevrijednom da prima svetu pričest. Tada joj je rekao Gospodin: “Primi pričest u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Ja koji Sam dostojan, Ja te činim dostojnom!”
U sedmom poglavlju njezinih “Objava” govori se o 7 utjeha Svete Euharistije. Sv. Anđela opisuje kako je vidjela Spasitelja na Oltaru okružena vojskom Duhova, Prijestolja. Drugom zgodom je vidjela u svetoj hostiji Isusa Krista u liku Djeteta, ali Djeteta s puninom moći i dostojanstva. On je sjedio na Prijestolju i imao u ruci znak vlasti. U 21. poglavlju njezinih “Objava”, govori se o Oltarskom sakramentu. Ona tu kaže: “Taj Sakramenat je izvor ljubavi i milosti, stoga ima ime Euharistija. S njime se prima žar i snaga molitve, daruje dubinu poniznosti i vodi k savršenoj ljubavi. Čini mi se, da oni koji Svetu Žrtvu prinose ili primaju svetu pričest, trebaju s većom pažnjom to sve obavljati, a ne samo brzo i površno. Treba pripaziti na sedam stvari…”
Njeni su brojni spisi, koji sadrže svetičino snažno asketsko iskustvo, postali toliko mjerodavni i utjecajni da su joj priskrbili naziv “magistra theologorum”.
Sv. Anđela iz Foligna prešla je u vječno blaženstvo 4. siječnja 1309. godine. Među blažene ju je uvrstio papa Inocent XII., a papa Klement XI., dao joj je naslov “majka teologa”, 7. svibnja 1701. godine. Proglašena je sveticom 2013.
