Štujemo li kipove, ili onog koga ti kipovi predstavljaju?
Glavna razlika između pogana, koji štuju idole, kipove, i kršćana koji časte kipove nalazi se u namjeri osobe. Kršćani koji mole pred kipovima i slikama to čine da bi štovali Boga ili svece, moleći se osobi koja je prikazana tim likom, a ne samoj slici ili kipu.
Katolik nije usmjeren na sam kip, nego na onog koga on predstavlja. Ako se kip razori, katolička vjera ne slabi i ne prestaje. Kip je samo prikaz Boga ili sveca i sam po sebi je samo materijalni objekt.
Poganin je navezan na kip i vjeruje da se Bog nalazi u njemu. On se klanja kipu, vjerujući da on sam po sebi ima neku moć.
Razaranje takva prikaza, kipa u poganskoj religiji jedno je od najvećih mogućih svetogrđa. Katekizam Katoličke crkve naročito ističe da se kršćani ne klanjaju kipu, već da ga štuju. Klanjanje je pridržano isključivo za Boga.
Ako bi se tko molio samomu kipu ili mu se klanjao, to bi onda bila idolatrija, a Katolička crkva ne naučava tomu svoje vjernike.
Crkva nas uči da častimo kipove, prepoznajući da oni ukazuju na ono što je skriveno, na duhovnu stvarnost koja se ne može prikazati.
Rečeno drugim riječima, kipovi su samo sveti podsjetnici na razne svece i na Boga. Oni nas podsjećaju na nebesko duhovne stvarnosti i dovode duše pred Presveto Trojstvo.
Kipovi su instrumenti, alati kojima se koristimo u duhovnom životu i nisu sami sebi svrha. Dakle, premda se čini da katolici štuju kipove, ipak nije tako. Oni se samo služe kipovima, što Bog i Crkva dopuštaju.
