Što znamo o prikazanju Blažene Djevice Marije i gdje se ono spominje?
Lako je konceptualizirati prikazanje Gospodinovo jer ga nalazimo u Svetom pismu. Lukino evanđelje govori o putovanju Svete obitelji u Hram kada je Isusu bilo osam dana.
Prema židovskom običaju, Isus je trebao biti obrezan, a Marija pročišćena. Tamo Marija i Josip susreću proroke Anu i Šimuna, koji su u djetetu prepoznali Mesiju koji će donijeti pad i uspon mnogih i postati znak proturječnosti i uzrok mača koji će jednog dana probosti Marijino srce. Blagdan Prikazanja Gospodinova slavimo svake godine 2. veljače. Prikazanje Marijino, međutim, ne nalazimo u Svetom pismu. Umjesto toga, o Marijinom prikazanju učimo iz izvještaja koji su nam došli iz apostolskih vremena. Ono što znamo nalazi se uglavnom u 7. poglavlju “Jakovljevog protoevanđelja”, koje su povjesničari datirali prije 200. godine, piše CNA.
Jakovljevo Protoevanđelje navodno je napisao istoimeni apostol. Daje detaljan izvještaj u kojem Marijin otac, Joakim, govori svojoj ženi, Ani, da želi dovesti njihovu kćer u Hram i posvetiti je Bogu. Ana odgovara da bi trebali pričekati dok Marija ne napuni 3 godine kako ne bi toliko trebala svoje roditelje. Na dogovoreni dan da Marija bude odvedena u Hram, hebrejske djevice pratile su obitelj s gorućim svjetiljkama. Hramski svećenik primio je Mariju, poljubio je i blagoslovio. Prema Jakovljevu pisanju, svećenik je tada proglasio: “Gospodin je uzveličao tvoje ime u svim naraštajima. U tebi će Gospodin očitovati svoje otkupljenje sinovima Izraelovim.”
Nakon toga Marija je postavljena na treću stubu Hrama i zaplesala je od radosti. Cijela je kuća Izraelova voljela Mariju i od tada je njegovana u Hramu dok su se njezini roditelji vratili u svoj dom u Nazaretu, slaveći Boga.
Proslava blagdana Prikazanja Blažene Djevice Marije polako je rasla kroz godine. Dana 21. studenoga 543. godine car Justinijan posvetio je crkvu Mariji u području hrama u Jeruzalemu. Mnogi od prvih crkvenih otaca slavili su ovaj blagdan, poput svetog Germana i svetog Ivana Damaščana. Godine 1373. službeno je slavljen u Avignonu u Francuskoj, a 1472. papa Siksto IV. proširio ga je na sveopću Crkvu. Bizantska Crkva smatra Prikazanje Marijino jednim od 12 velikih blagdana u liturgijskoj godini. Godine 1974. papa Pavao VI. pisao je o ovom blagdanu u svojoj enciklici Marialis Cultus, rekavši: “Unatoč svom apokrifnom sadržaju, on predstavlja uzvišene i uzorne vrijednosti i nastavlja časne tradicije koje potječu iz istočnih Crkava.”
Spomendan Prikazanja Marijina bilježi se u Crkvi od njezinih prvih godina, ali se lako zaboravlja ili krivo shvaća. Budući da je klasificiran kao spomendan, a ne kao svečanost ili obvezna svetkovina, ne privlači mnogo pozornosti na sebe osim posebne uvodne molitve u misi. Ovim spomendanom slavimo činjenicu da je Bog odlučio prebivati u Mariji na jedinstven način. Kao odgovor, stavila mu je cijelu sebe u službu. Po našem krštenju Bog i nas poziva u svoju službu. Ali ima još toga u slavljenju Marijina prikazanja.
Ovaj nam je blagdan razlog za veliku radost jer je Marija uistinu naša majka koju nam je darovao Krist dok je visio umirući na križu. Budući da smo dio tijela njezina Sina, ona nas voli jednakom predanošću i nježnošću kao što voli Isusa. Kada slavimo Marijino prikazanje, odajemo Mariji zasluženu čast i svjedočimo njezinu savršenu čistoću kao djevice iz Nazareta, majke Božje i naše majke. Sv. Joakim i Ana predali su Bogu jedinu kćer kako bi bila potpuno slobodna slijediti Njegovu svetu volju. Iako su je jako voljeli, znali su da će Marija u Hramu uvijek biti u blizini Svetinje nad svetinjama, okružena ozračjem pobožnosti i milosti. Bila bi upućena u Sveto pismo i povijest židovskog naroda. Bit će pod skrbništvom svetih žena iz Hrama koje su predale svoje živote Bogu. Jedna od njih, vjeruju proučavatelji Svetog pisma, bila je Ana – žena koja je prorokovala na prikazanju našeg Gospodina.
U Hramu bi Marija bila potpuno usredotočena na Boga i dobro pripremljena da postane majka Spasitelja i majka tijela Kristova. Kada slavimo prikazanje Blažene Djevice Marije, spominjemo se goleme žrtve sv. Joakima i Ane koju su napravili za naše dobro. Odajemo čast i poštovanje Djevici, koja je uzor svima nama u našoj borbi za svetost. Privilegija je i prilika izraziti svoju zahvalnost za dar čiste, nježne i uvijek pune ljubavi Majke.
