Što su oprosti?
Oprosti se ponovno rado pojavljuju u duhovnom životu katolika. Nakon stoljeća polaganog opadanja njihove upotrebe, isprekidanog desetljećima gotovo potpunog zanemarivanja nakon Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.), moć oprosta da oživi osjećaj milosrđa i izoštri zdravu tugu za grijehom konačno se ponovno otkriva.
Godine 1968. papa Pavao VI. (1962.-1978.) postavio je temelje za ovu obnovu pojednostavljujući pravila o oprostima i prepravljajući popis određenih djela i molitvi. Papin cilj bio je pomoći katolicima da oproste ne vide kao nekakve posebne projekte koje treba izvoditi odvojeno od svakodnevnog života, već kao načine poticanja milosrđa i osjećaja pokajanja tijekom običnog dana. Reorganizacija oprosta koju je izvršio papa Pavao ostavila je na mjestu neke od starijih i ambicioznijih oblika oprosta, kao što su hodočašća u svetišta i sudjelovanje na euharistijskim kongresima. Ali on je također omogućio dublje sudjelovanje u “riznici zasluga” Crkve čineći jednostavne stvari kao što je strpljivo podnošenje neugodnosti svakodnevnog života kao zadovoljštinu za grijeh.
Papa Pavao nas je podsjetio da, budući da Bog djeluje kroz male stvari u našim životima kao i kroz velike, nešto tako trivijalno kao što je zaglavljivanje u prometnoj špici može postati prilika da se približimo Bogu ako to ponudimo iz ljubavi Mu. Tijekom svog pontifikata, papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.) nadgledao je dvije revizije “Enchiridion of Indulgences” i često je proširivao oproste katolicima koji sudjeluju u posebnim događajima u svom lokalnom području. Godine 1991. poljski papa priznao je akatistsku pjesmu istočnih katolika kao molitvu s oprostom u rangu s marijanskom krunicom koju mole rimokatolici. Zatim je 1998. izdržao snažnu kritiku nekih protestantskih vođa kada je najavio da će sudjelovanje u proslavama tisućljeća Katoličke crkve biti obogaćeno plenarnim oprostom.
Naposljetku, papa Benedikt XVI. u svojim je neformalnim obraćanjima nekoliko puta spomenuo oproste. Podijelio je potpuni oprost onima koji osobno ili duhom sudjeluju u slavlju 150. obljetnice marijanskih ukazanja u Lurdu. Ukratko, čini se da nema sumnje da danas indulgencije izranjaju iz pokrova pod kojim su radile otkako ih je protestantski reformator Martin Luther odbacio početkom 16. stoljeća. Kako se bolje razumijevanje oprosta širi među katolicima i drugim kršćanima, čini se da će oni ponovno pridonijeti dobrobiti cijele Crkve.
Danas se oprosti grupiraju u samo dvije vrste, djelomične i potpune. Kategorija ovisi o tome odnosi li se dotični oprost na neke ili sve kazne koje određeni vjernici duguju za grijeh. Iako veza između oprosta i postsakramentalne pokore više ne postoji, ne treba zanemariti činjenicu da se oprosti odnose samo na kaznu za grijeh, a ne na samo oproštenje grijeha. Oprosti nisu, niti su ikada bili, načini traženja oprosta za grijehe. Još manje su to načini da se unaprijed dobije “dopuštenje” za grijeh! Crkva nikada nije naučavala nešto tako smiješno.
Istini za volju, međutim, neka od popularnih objašnjenja indulgencija dovela su do upravo ovakvih nesporazuma. U kasnom srednjem vijeku, pozornica je bila pripremljena da same indulgencije budu napadnute od strane protestantskih reformatora zbog nekih pogrešnih objašnjenja o tome što one zapravo jesu. Danas, međutim, stalni nauk Crkve treba biti jasan: Oprosti se mogu primijeniti samo na kaznu koja je dospjela za već oproštene grijehe, bilo u sakramentalnoj ispovijedi (u slučaju smrtnih ili lakih grijeha) ili osobnim izrazima žalosti (u samo u slučaju lakih grijeha).
Daljnje proučavanje pomno razvijene doktrine Crkve o oprostima može biti korisno i treba ga poticati. Ali ne bismo smjeli ostaviti dojam da se njima mogu koristiti samo oni koji se dobro razumiju u indulgencije. Svaki kršćanin koji u duhu kajanja za grijehe traži od Boga dublje udjele u beskonačnim zaslugama Isusa Krista koje oprosti nude, može ih iskoristiti da se još više približi Bogu – koji ne želi ništa drugo nego da budemo sretni s njim zauvijek.
