Što su ‘gregorijanske mise’?

Premda danas u liturgijskim knjigama službeno ne postoji takav naziv, a i sam je fenomen toga pobožnog običaja dio pastoralne prošlosti, pod imenom »gregorijana« (danom po papi sv. Grguru Velikome) uobičajeno se shvaća niz od 30 misa slavljenih uzastopno 30 dana, i to najčešće za pokojne (premda ne isključivo).

Na tim misama, kao i uostalom na svim misama, sudjeluju vjernici. To je nešto što se podrazumijeva, premda Vaše pitanje ima temelja jer su mise u prošlosti bile snažno individualizirane i slavljene uistinu bez prisustva vjernika. No, u tome i jest proturječnost; jer kakva bi to bila misa na kojoj ne bi bilo vjernika. U najnovijemu Rimskome misalu ne postoji više niti naziv misa sine populo (misa bez naroda), jer je on potpuno neprimjeren, uostalom takvo je slavljenje i zabranjeno. No, krenimo redom.

Bilo koji govor o gregorijanskim misama mora kao pozadinu imati srednjovjekovni duh i okolnosti koje su rodile iznimno snažnu pobožnost temeljenu na vjeri u zajedništvo s pokojnicima. Vaše pitanje prigoda je da se više pozornosti posveti istinskoj liturgijskoj i kršćanskoj pobožnosti i pristupanju euharistijskomu otajstvu, jer se možda i iz dobre nakane mogu pojaviti neželjene posljedice.

Počevši od 7. st., osobito u samostanima kao obveza je uvedeno slavljenje misa (ne samo jedne) za pokojnu braću, a posvuda se umnažaju i mise na obljetnicu smrti. I propovijedanje je bilo sve više usmjereno na živo opisivanje kaznâ i trpljenjâ što čekaju pokojne u čistilištu. U tim je predodžbama bilo puno toga što danas smatramo neprimjerenim, povijesno netočnim, ali su baš one stvorile ozračje pobožnosti s mnoštvom viđenja, ukazanja, pripovijedanja koja su bila zadivljujuća i strašna, no ujedno i lako prihvaćana u puku.

Bez obzira na raznolikost tumačenja i razmišljanja – osobito teološke naravi – o kobi i stanju pokojnika nakon smrti, Crkva je i u teoriji i u praksi imala čvrsto stajalište da je euharistija (misa) onaj događaj koji blaži boli, pruža osvježenje, potporu i nadu. Misa je uvijek imala povlašteno mjesto u službama za pokojne, iako se ne smije zaboraviti niti dobročinstvo kao sredstvo koje je Crkva naglašavala stoljećima kao pomoć pokojnima. Zgodan je dvostih koji na latinskome u duhu tadašnjih predodžaba i simbolike kaže: »Misa, molitve, darovi i post – to četvero odrješuje duše koje sputava gorući oganj.«

Sveti Grgur Veliki († 604), čiji su spisi u srednjemu vijeku imali nedvojben autoritet i glasovitost, pisao je: »Ako nakon smrti grijesi nisu neodrješivi, dušama i nakon smrti veoma pomaže sveti prinos spasonosne Žrtve« (usp. Dialog. IV, 35). Te je svoje riječi potkrijepio i s dva primjera koji su ubrzo postali glasoviti. Prvi se tiče prezbitera Ivana iz mjesta Centocelle (Civitavecchia), a drugi redovnika Justa s (brežuljka) Celija u Rimu. Za prvoga veli da je nakon sedam uzastopno odsluženih misa oslobodio muka gospodara tamošnjih terma. Mise je zatražio navodno sam pokojnik, ali on nije spomenuo točan broj sedam. Što se drugoga tiče, on je zgriješio protiv siromaštva te su mu bile uskraćene uobičajene službe za pokojne. O njemu sv. Grgur pripovijeda da je za njega prinio 30 misa uzastopce 30 dana, te se nakon toga Just ukazao svomu subratu javljajući mu da je oslobođen iz čistilišta.

Iz tih se spisa ne razaznaje je li odredba o 30 misa nešto što bi uveo sam sv. Grgur ili je taj običaj postojao i ranije. Pa ipak, njegovo je pripovijedanje pridonijelo širenju pobožnosti koja je postala zajednička u Crkvi na Zapadu sve do u naše dane. Tako je 30 misa slavljenih uzastopce 30 dana dobilo ime gregorijanske mise ili, skraćeno, gregorijana. Smatralo ih se iznimno učinkovitima, osobito ako su se slavile na oltaru sv. Grgura na rimskome Celiju ili na nekim drugim »gregorijanskim oltarima« koji su bili povlašteni od Svete Stolice.

Misal iz St. Lambrechta (1336) piše: »Ako netko u nekoj potrebi slavi ovih 30 misa ili zamoli da budu slavljene, bit će bez oklijevanja oslobođen (od kazne i muka).« Ne iznenađuje što su vjernici posegnuli za tim jednostavnim sredstvom koje je išlo ususret njihovoj žeđi za čudom. Zbog toga se u kasnome srednjem vijeku pojavila velika učestalost slavljenja misa. To je utjecalo i na sam obred, na subjektivan pristup euharistiji, na umnažanje misa u tolikoj mjeri da se na svakome oltaru u crkvi gotovo istodobno mogla slaviti po jedna misa. Za to je bio potreban i velik broj svećenika koji su pretežno slavili zavjetne i pokojničke mise.

Iz toga povijesnoga konteksta shvaćamo zašto se danas ne govori na jednak način kao u srednjemu vijeku. Čak se i ne spominju nizovi misa, pa ipak netko i danas može zamoliti da se takav niz misa služi, ali samo u okolnostima koje to dopuštaju, što je u redovitome pastoralnome djelovanju uistinu rijetko. Vi s pravom ističete pastoralni problem, jer u redovitome župnom životu za župnika i druge prezbitere koji imaju tzv. »vezane« intencije (zbog vezanosti na župu), slavlje takvih nizova misa nije moguće, a ako se tomu pridoda i potreba nazočnosti zajednice, tada se vidi koliko je crkveno shvaćanje danas otklonjeno od duha vremena u kojemu je nastao takav običaj. Vidi se jasno različitost samostanskoga konteksta i nekadašnje svećeničke brojnosti u sasvim različitim društvenim i crkvenim prilikama nego što ih mi živimo. Osim tih različitosti postoji i ona najvažnija – sadržajna, o kojoj više možete pročitati u »Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji«.

Svakoj je misi nutarnja, spasenjska vrijednost jednaka, a upravo euharistijsko slavlje ono je koje izgrađuje Crkvu, a ne prikuplja i ne kupuje »bodove« za sigurnost nečije spašenosti. Premda se nauk nije promijenio, danas je nepotrebno poticati praksu iz prošlosti, nego valja pristupati i euharistijskoj pobožnosti onim duhom koji vodi k izvornome euharistijskom sadržaju koji u slavljenju euharistije vidi djelo Krista i njegove Crkve koja vjeruje u zajedništvo i općinstvo svetih, očitovano baš u ispravnoj euharistijskoj pobožnosti.

www.medjugorje-news.com/bitno.net