Što na ispovijedi tako često zaboravljamo?
Da bi ispovijedi bila pravovaljana, trebamo ispuniti uvjet koji nam nalaže da popravimo štetu koju smo grijehom učinili. Nažalost, danas premalo ljudi razumije nužnost popravljanja štete. Zamislimo da nekome ukrademo novac, odemo na ispovijed, a novac i dalje zadržimo za sebe. Zar zaista mislimo da bi ta ispovijed bila valjana?
No, što ako smo mrzili, osuđivali, ogovarali, klevetali, uvrijedili, uskratili poštovanje, slagali, zaveli, prevarili, silovali, zlostavljali, ubili? Možemo li i tada nadoknaditi štetu? Sami sigurno ne možemo, no s Bogom možemo. Mi kršćani trebamo vjerovati u moć molitve i pokore. Pokora ne služi odrađivanju kazne, već nadoknađivanju štete. Ako sam nekoga ranio svojim klevetanjem ili ogovaranjem, ako mi je iskreno žao što sam u svojoj nepromišljenosti to učinio, onda ću moliti za tu osobu, da joj Gospodin nadoknadi.
Neću samo moliti, već ću, ako mi je zaista do te osobe stalo, postiti ili prikazivati bilo koje druge žrtve. Ja, kao vjernik, vjerujem u Božje milosrđe i znam da će Bog itekako uslišiti moje iskrene molitve i prihvatiti pokoru, tj. prikazane žrtve, i da će zlo koje sam učinio okrenuti na dobro. Bog uvijek ima nekakav način da nadoknadi štetu. Pokora me, na vrlo učinkovit način, čini boljim čovjekom i daje mi snagu da se klonim grijeha. Dat ću samo jedan primjer.
Ako je majka pobacila dijete, neka, poput izgubljenog sina iz Lukine prispodobe, dođe što bliže Bogu kako bi primila pokajanje i oproštenje. Bog to zasigurno želi. Pobačeno je dijete u raju, budući da je umrlo nevino, i njemu ne treba nadoknađivati štetu – no, to dijete voli svoju majku i želi ju jednog dana imati u vječnosti, kad je već nije imalo na zemlji, bez obzira na taj strašan grijeh. Ljubav između majke i djeteta pobjeđuje svaki grijeh. Kako da onda majka nadoknadi štetu?
Tako da odluči određeno vrijeme moliti i činiti pokoru (žrtve) za druge majke koje razmišljaju o pobačaju svoga djeteta. Ako majka to odluči činiti, Bog će njezino zlo okrenuti u neizmjerno veliko dobro, na radost Božju, majčinu i radost pobačenog djeteta u raju. Može li tko usrdnije moliti i činiti pokoru od iskreno raskajanog grešnika!?
Pokora je vrlo učinkovit način na koji možemo i moramo ljubiti bližnje. Iskoristimo životne prilike za prikazivanje pokore koja će nadoknaditi štetu onima koje smo povrijedili i koja će pokrenuti obraćenje onih za koje prikazujemo: opraštajmo, ljubimo neprijatelje, činimo dobro onima koji nas mrze, činimo dobro onima koji nam nikako neće moći uzvratiti, molimo za one koji to ne zaslužuju, ne žalimo se, podnosimo nevolje… Kakvi smo mi to vjernici ako zaboravljamo popravljati štetu!?
Kako je moguće da smo, u vrijeme kad se svi borimo s viškom kilograma, zaboravili na snagu i nužnost posta, na snagu odricanja i prikazivanja trpljenja; kako je moguće da smo pokoru zamijenili jednim Očenašem i dvije Zdravomarije!? Umjesto da vršimo pokoru i za grešnike koji su daleko od Boga i koji trebaju našu molitvenu pomoć kako bi se obratili, mi je ne vršimo ni za one kojima smo itekako dužni ‘nadoknaditi štetu’.
Bilo bi jako lijepo kada bismo, već u pripremi za sakrament ispovijedi, razmišljali o tome kako nadoknaditi štetu, jer, tko zna hoće li nam ispovjednik nešto tako uopće predložiti.
Josip Lončar/ Book.hr
