Danas se obilježava Međunarodni dan borbe protiv depresije – dan koji nas podsjeća koliko je mentalno zdravlje krhko i koliko ljudi tiho nosi teret koji ne vidimo. Iza statistika stoje stvarni životi, stvarne obitelji i stvarne borbe. Vrijeme je da prestanemo šutjeti, počnemo slušati i budemo jedni drugima podrška.Danas se obilježava Međunarodni dan borbe protiv depresije.
Prošle su godine otkako pišem o depresiji i educiram o mentalnom zdravlju, a tema i dalje boli jednako.
I dalje slušamo o mladim ljudima koji više nisu vidjeli mjesto za sebe. O roditeljima, poduzetnicima, dušama društva koji su “imali sve”, a ipak su iznutra vodili usamljenu borbu. Tinejdžeri. Odrasli. Žene i muškarci. To nisu samo brojke — to su nečija djeca, roditelji, prijatelji.
Službene statistike govore o tisućama odlazaka zbog psihičke krize svake godine. Ali iza svake brojke stoji drama koju je nemoguće izmjeriti. I pitanje koje se vraća poput jeke: što se događa s nama? Zašto toliko ljudi više ne želi živjeti?
Sve mlađi su tužni, preopterećeni, izgubljeni. Živimo brzo, u napetosti, u svijetu usporedbi i pritiska. Često se bojimo tuđih problema, kao da bi nas tuđa bol mogla slomiti. A istina je drugačija: ravnodušnost slama više nego tuđa iskrenost.
Prečesto se fokusiramo na nevažno. Na novac, mišljenja, privid. A propuštamo trenutak kada netko pokraj nas počinje gasnuti. Ne primjećujemo da je problem već odavno pokucao na naša vrata.
Osvrnimo se oko sebe. Slušajmo stvarno. Ne negirajmo osjećaje samo zato što su nam nerazumljivi. Ponekad jedno: “Tu sam. Reci mi što se događa” znači više od tisuću savjeta.
Depresija može oduzeti radost, planove, energiju, odnose. Čini da se čovjek osjeća drugačije, lošije, krivim. A ponekad se savršeno sakrije iza osmijeha, šale, aktivnosti. I tada je šok najveći. Jer “ništa nije upućivalo”. Jer “jučer se smijao”.
Nećeš spasiti cijeli svijet.
Ali možeš spasiti jedan razgovor.
Jedan pogled.
Jednog čovjeka.
A ponekad… sebe.
Ako osjećaš da slabiš, molim te dopusti si pomoć. To nije slabost. To je hrabrost. Razgovor s prijateljem, poziv bliskoj osobi, odlazak stručnjaku mogu biti početak promjene. Ne moraš biti jak cijelo vrijeme.
Ako ovo čitaš i jako ti je teško, molim te nemoj ostati sam s tim. Postoje linije pomoći, postoje ljudi koji žele slušati. Pomoć je bliže nego što misliš.
U 2026. godini još imamo puno posla.
U načinu na koji govorimo o mentalnom zdravlju.
U tome kako tretiramo sebe i druge.
U hrabrosti za neugodne razgovore.
Vrijeme je da ravnodušnost pretvorimo u pažnju.
Vrijeme je da osuđivanje pretvorimo u prisutnost.
Vrijeme je da zaista vidimo drugog čovjeka.
Vjerujem u tebe.
I vjerujem da možemo biti svjetlo jedni drugima… prije nego što bude prekasno.
MOLIM TE PODIJELI!
(Danijel Stochaj)
Ovdje na Linku imate jednu anketu o stavovima prema psiholozima. Bilo bi dobro da nas što više popuni.
www.medjugorje-news.com/Stjepan Ivan Horvat
