Smrt nije kraj!
Otac Antonio Mario Čirko:” Smrt nije kraj! Neka nam ova rečenica uniđe duboko u naša srca. To vam mogu posvjedočiti iz svoga osobnoga iskustva i rada s umirućima gdje mi je Bog pokazao svoju prisutnost u tim trenucima.”
Iako postoji strah od smrti, snaga je u Božjoj ljubavi koju nam Bog daruje i mi tu ljubav širimo dalje svojim životom i djelima. Upravo takav pristup, unatoč naših slabosti i grijeha, otvara nam pogled duše koja na kraju svoga života prepoznaje smisao i stvarnost vječnog života.
Župnik Remeta o. Antonio Mario Čirko na svojim društvenim mrežama objavio je promišljanje o prolaznosti života, ali napose je naglasio kako smrt nije kraj. U nastavku pročitajte u cijelosti njegovo promišljanje.
Smrt nije kraj! Neka nam ova rečenica uniđe duboko u naša srca. To vam mogu posvjedočiti iz svoga osobnoga iskustva i rada s umirućima gdje mi je Bog pokazao svoju prisutnost u tim trenucima. Bilo kada sam bio u medicinskoj školi, bilo sada kao svećenik baš preko događaja smrti otkrio sam živoga Boga. Kao mladić, srednjoškolac obilazili smo na praksi bolnice i razne odjele. Prvo iskustvo spomenutoga doživio sam u zaraznoj bolnici na odjelu intenzivne njege. Jedan mladić, čije se dijagnoze više ne sjećam, odjednom je ušao u srčani arest. Doktori i medicinske sestre brzo su mu nastojali pomoći. Budući da sam bio praktikant, meni su rekli da se maknem sa strane. U tom trenutku sam osjetio duboku nemoć i sjećam se da sam u srcu zavapio Isusu.
Tada sam dobio poticaj da molim za toga mladića. Nakon pokušaja reanimacije ustanovljena je smrt. Iako je mladić preminuo, ja sam osjetio duboki mir. U jednome trenutku vidio sam kako dvije medicinske sestre plaču. Slušao sam njihov komentar da je puno lakše podnijeti i prihvatiti umiranje starije osobe, nego jednog tako mladog života pred kojim je bio život. Iako su ove medicinske sestre bile u očaju, ja sam toga dana iskustveno prepoznao da smrt nije kraj. Bog me je poslao da toga dana budem kraj toga mladića i pratim ga na putu prema nebu.
Iako su ove medicinske sestre bile u očaju, ja sam toga dana iskustveno prepoznao da smrt nije kraj.
Kršćanski pristup smrti je pristup optimizma i nade koji se temelji na događaju uskrsnuća. Liturgija to lijepo opisuje: „Život se mijenja, ali se ne završava“. Teško je i srce boli i plače kada umre suprug, supruga, otac, majka, brat, sestra, onaj tko ti je na srcu. Smrt nije kraj! Ako ispravno shvatimo tu rečenicu, tada se sve mijenja u našoj nutrini. Moji dragi preminuli oni su sada vjerujemo sa Gospodinom. Možda moj bližnji, možda moja pokojna baka ili drugi, ostavili su nam sliku svetosti, snage žrtve i darivanja za bližnjega. Zato su proslava Svih Svetih i Dušni dan neraskidivo povezani.
Možda moj bližnji, možda moja pokojna baka ili drugi, ostavili su nam sliku svetosti, snage žrtve i darivanja za bližnjega.
Također, dok razmišljamo o našim dragima preminulima, pozvani smo razmatrati i o našoj smrti. Jedna žena je napisala: „Od malih nogu nosim u sebi strah od smrti. Sada imam 69 godina i vidim kako život postaje sve kraći i da mi zdravlja polako nestaje. Teško mi je živjeti sa spoznajom da ću jednoga dana umrijeti. Iako sam vjernica, duboko u meni je prisutan jedan strah i ne mogu se toga osloboditi.“ Smrt plaši svakoga, toliko da se u našem društvu mnogi pokušavaju pretvarati da ona ne postoji, zavaravajući se nemogućom vječnom mladošću. Neku sigurnost traže u materijalnom uživanju i sličnome, ali prije ili kasnije svi se suočavamo s njome i ne možemo pobjeći.
Sjetimo se samo bogataša i Lazara. Bogataš uživa, opija se, misli samo na sebe, zanemaruje bližnje, siromahe, bolesne… Ali i za njega dolazi trenutak smrti. On umire u nemiru jer mu je život bio sebičan, nepravedan prema drugima i bez ljubavi. A Lazar umire u dubokome miru. Obadvojica dakle umiru, ali Lazar zna da je njegova smrt početak boljega života. Smrt nije kraj. To treba biti poruka radosti svakoga vjernika. Sjetimo se samo sv. Franje koji veliča sestricu smrt.
Jednom je papa Franjo prilikom posjeta jednoj rimskoj župi susreo dječaka Emanuela koji mu je kroz suze rekao: „Moj tata je nedavno umro. Bio je dobar tata. Da li je on u nebu jer je bio ateista? Iako nije bio vjernik da je krstiti mene i svu moju braću i sestre.“ Potom je uslijedio papin odgovor pun ohrabrenja: „Bog je svakako ponosan na tvog tatu.“ Potom je nastavio: „Lakše je, kao vjernik, krstiti djecu nego ih krstiti kada si onaj koji ne vjeruje. Sigurno se Bogu ovo jako svidjelo. Razgovaraj sa svojim tatom, moli se svom tati.“ Prekrasno razmišljanje i istina pape Franje.
Smrt nije kraj. To treba biti poruka radosti svakoga vjernika.
Postoje mnogi odlomci u Bibliji koji nas pozivaju da se pouzdamo u Očevo milosrđe, unatoč grijesima koje smo možda počinili. Sjećamo se nekoliko tekstova koje je Isus izrekao: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Iv 3, 16-17). Iako postoji strah od smrti, snaga je u Božjoj ljubavi koju nam Bog daruje i mi tu ljubav širimo dalje svojim životom i djelima. Upravo takav pristup, unatoč naših slabosti i grijeha, otvara nam pogled duše koja na kraju svoga života prepoznaje smisao i stvarnost vječnog života.
Neka vam je blagoslovljena svetkovina Svih Svetih i spomen naših dragih i milih pokojnih za koje molimo, zahvaljujemo i vjerujemo da nas zagovaraju na nebu sa Ocem, Sinom i Duhom Svetim u nebeskoj slavi.
