SVADBENI OBIČAJI Smije li u Katoličkoj Crkvi otac ispratiti mladenku do oltara?
SVADBENI OBIČAJI Smije li u Katoličkoj Crkvi otac ispratiti mladenku do oltara? “Isto tako postoje još neki običaji kod vjenčanja poput ‘kupovanja’ mlade, prebacivanje jabuke preko kuće, prenošenje preko praga, bacanje riže po mladencima i slično. Zanima me stav Crkve o takvim običajima” Odgovor don Damira Stojića donosi Bitno.net
Poštovani don Damire,
negdje sam pročitala da je “predaja” mladenke od strane oca (brata i sl.) zabranjena, te da se preporučuje (zapovijeda) da mladenci ulaze u crkvu jedno pored drugoga te se tako s punim pravom, jednaki predaju pred Bogom. Svakako mi to nije bitno, ali zanima me je li to istina. Isto tako postoje još neki običaji kod vjenčanja poput “kupovanja” mlade, prebacivanje jabuke preko kuće, prenošenje preko praga, bacanje riže po mladencima i slično. Zanima me stav Crkve o takvim običajima. Unaprijed hvala! Petra
Draga Petra,
postavila si vrlo zanimljivo pitanje o predaji mlade i drugim svadbenim običajima.
Običaj predaje mlade po svemu sudeći potječe iz vremena kada je mlada obredom vjenčanja izravno prelazila iz očeve pod muževljevu skrb.
Dva su načina na koji danas možemo promatrati ovaj običaj.
Prvi način je smatrati ovaj običaj očitovanjem mladenkine neslobode. U dogovorenim brakovima nedostatak slobode s mladenkine strane svakako je mogao biti prisutan. U predaji mlade kao da se zadržava nešto od toga jer se mladenka ne predaje sama, nego je predaje drugi. Međutim, ta je sloboda kojom se zaručnici međusobno jedno drugom predaju bitan element sakramenta ženidbe, bez kojega ženidba nije valjana.
Stoga bi “predaja mlade” mogla biti smatrana običajem koji zamagljuje teologiju ženidbe i čak dovodi u pitanje njezinu valjanost (ovo je već radikalan stav, ali kad već pišem o različitim pogledima, nek se nađe). Također, ako mladenka (doslovno) prelazi iz ruku oca u ruke muža, može se argumentirati da se time mlada prikazuje kao objekt i da joj se niječe dostojanstvo jednako suprugovom.
S druge strane, mladenka je ta kod koje je nekako izraženija promjena obitelji, budući da tradicionalno ona mijenja prezime. Nadalje, budući da će kao žena prema Ef 5,22-24 biti podložna mužu, kod roditelja je mladenke prisutnija briga da se njihova kći uda za dostojna muža. Treće, posebno je otac taj koji je do trenutka vjenčanja bdio nad svojom kćeri čuvajući je (za njezina muža).
Svi ovi momenti imaju prirodan izraz u tome da otac mladenke (ili drugi muški član obitelji umjesto njega) preda svoju kćer njezinu zaručniku, odnosno da ju isprati do njega (korištenje ovog drugog izraza smatra se prikladnijim radi distanciranja od gore spomenutih negativnih konotacija “predaje”).
Što se službenih propisa tiče, u “Redu ženidbe” stoji: “Svećenik s poslužnicima može dočekati mladence na svom sjedalu ili mjestu za vjenčanike ili pak zajedno s njima ući u procesiji.”
Ova se odredba opet može interpretirati dvostruko: oni koji su protiv “predaje mlade” reći će da se ona ne spominje u obredniku, pa da stoga za nju nema mjesta. Drugi će reći kako je “dočekati mladence” prilično neodređena odredba unutar koje bi se mogao smjestiti i ispraćaj mlade do mladoženje, nakon čega oni zajedno pristupaju svećeniku.
U svakom slučaju, mladenci mogu izraziti svoje želje svećeniku, a on će na kraju odlučiti kako će biti. Još bih naglasio da je u vezi s ovime ipak razlika želi li netko ovaj običaj na svome vjenčanju iz nekih dubljih razloga (mjesni običaj, utjecaj protestantske tradicije u obitelji, izraz osobne pobožnosti…) ili jednostavno iz pomodnosti (tako je to na televiziji).
Inače je Crkva oduvijek bila sklona pokrštavanju različitih poganskih ženidbenih običaja. To je sasvim u skladu s naukom da su različite religije i kulture nositeljice “sjemena Riječi”, odnosno da pripravljaju za evanđelje, te su njihovi dobri elementi određeni da budu pročišćeni i uzdignuti u Kristu, koji im daje novu dubinu i značenje.
Međutim, neki se običaji ipak ne mogu uskladiti s naukom Crkve, ako izražavaju nazore koji su mu suprotni. Ako se radi o čisto praznovjernim ili magijskim ritualima kojima se zazivaju “sreća i zdravlje” na mladence, a koji se ni uz najbolju volju ne mogu kršćanski protumačiti i pročistiti, valja ih svakako izostaviti.
Predugo bi trajalo analizirati svaki običaj posebno, ali važno je shvatiti načela, pa ih onda razborito primijeniti na svaki pojedini slučaj. U svakom slučaju, ako neki običaj izaziva nemir savjesti, bolje je bez njega.
