Šesti dan Gospinih ukazanja
Dana 10. lipnja bio je blagdan Svetog Petra i Pavla. Pošto je bio blagdan tako je bio običaj da nitko ništa ne radi; Petrovdan se slavio odlaskom u Crkvu i posjetima obitelji. Kako su se vidioci spremali za misu, pred kućama su se pojavila dva vozila koja su ih pratila kod liječnika u Mostaru.
To je bilo je zastrašujuće gledati, jer je svih šestero djece ugurano u ambulantno vozilo, a roditelji i skrbnici bili su ugurani u drugi automobil. Vicka je, prenoseći prenoseći svom ispovjedniku, rekla: “… agonija i tuga, dragi moj Oče! Otvorili su vrata ambulante i rekli nam da uđemo … Što smo drugo mogli učiniti?
Dovedeni su na neuropsihijatrijsko odjeljenje mostarske bolnice gdje ih je dr. Mulija Džuda, profesionalni psihijatar bio spreman pregledati, da ih vlast u drugom pokušaju proglasi kao psihički bolesno. Iskustvo nije bilo ugodno i uznemirilo je djecu. Usred ispitivanja odvedeni su u mrtvačnicu i ispitivanje je nastavljeno tamo, no na kraju su prošli svaki test i proglašeni su duševno i tjelesno zdravi. Zapravo je dr. Džuda izjavio prije nego što su vidioci otišli: “Ljudi koji su vas doveli ovdje vjerovatno su oni ludi. A vi ste sasvim normalni”.
Vidioci su se vratili kući oko 14:00, ali nije bilo odmora za njih. Gužve su bile veće nego ikad i ljudi su se okupljali oko kuća vidioca tako da se kroz selo jedva moglo kretati. Bilo je dosta vruće ali svi su željeli znati i čuti izravno od vidioca njihova iskustva. Nakon stresnog jutra, nitko od njih nije bio previše željan razgovora. Vrijeme ukazanja se bližilo, vidioci su se opet morali proguravati kroz ogromnu masu ljudi okupljenu na svim dijelovima brda. I opet su ih Ivan Ivanković , Marinko Ivanković i ostali seoski ljudi vodili kroz narod praveći stazu do mjesta ukazanja. Kao i jučer, djeca, vidioci su došli s mnogo novih pitanja.
Vidioci su upitali : ” Gospe jesi li sretna zato što se okupilo mnogo ljudi?”
Gospa je odgovorila : “Više sam nego sretna.”
Vidioci su pitali: “Koliko ćeš ostati sa nama?”
Gospa je odgovorila: “Sve dok vi želite da budem sa vama, moji anđeli.”
Pitali su Gospu o njezinim očekivanjima od onih koji su došli unatoč vrućini i strahu.
Gospa je odgovorila: “Postoji samo jedan Bog, jedna vjera. Neka ljudi čvrsto vjeruju i ne boje se ničega. “
“Što očekujete od nas?” – pitali su vidioci.
Gospa je odgovorila: “Da imate čvrstu vjeru i da budete pouzdani u svojoj vjeri.”
Vidioci su željeli znati hoće li biti dovoljno jaki da izdrže progone zbog svog uvjerenja.
Gospa: “Sigurno ćete moći,anđeli moji. Ne bojte se. Sve ćete moći izdržati. Morate vjerovati i imati povjerenja u mene.
Na planini je te noći bila liječnica Darinka Glamuzina, koja je radila za vladu. Stigla je do Vicke i pitala je može li dodirnuti Gospu. Tada je Vicka pitala Gospu a Ona je rekla:„ Uvijek je bilo Juda, koji ne vjeruju, ali ona može prići. “
Liječnica je prišla i dodirnula Gospu. Vicka ju je uhvatila za ruku i stavila je na lijevo Gospino rame. Vidioci su poslije svjedočili da je doktorica Darinka odmah odstupila, a zatim je nestala u gomili. Vicka je svjedočila o iskustvu doktorice Darinke: “Nije rekla ništa pred ljudima. Kasnije je došla kod naše kuće i rekla da kad je dodirnula Gospu, osjetila je neku vrstu trnaca kroz njezinu ruku. Poslije toga Vicka je tih dana više nije vidjela. Neki koji su je vidjeli kako se spušta s Brda ukazanja rekli su da je u stanju šoka sišla niz brdo.
Upravo su na ovom ukazanju prvi put preporučili Gospi, bolesnu osobu i zamolili Gospu da je izliječi. Bio je to mali dječak po imenu Danijel Šetka.
Vicka je nastavila,
“… Otac ga je držao u naručju. Mali je dječak izgledao napola mrtav. Objesio je glavu na lijevom ramenu svog oca. Stvarno, izgledao je veoma bolesno … Otac se molio i molio Gospi da ga izliječi, a on nas je upitao da mi zamolimo Gospu da pomogne dječaku … Tada sam upitala Gospu za malog Danijela. Gospa je pogledala dječaka nježnim majčinskim pogledom … I tada je rekla: “Neka vjeruju snažno u njegovo ozdravljenje. Idite u miru Božjem.”
A onda, još jednom, čak i nakon ovog dugog dana, mase ljudi sa Brda ukazanja spustile su se kućama vidioca.
Vicka je kasnije ispričala fra. Jozi što se dogodilo poslije ukazanja kad su sišli sa Brda ukazanja:
„Sišli smo na terasu ispred kuće Ivana Ivankovića, iznova i iznova ponavljali mnoštvu sve što nam je Gospa rekla. Ne bi nas ostavili na miru pa tako sve do jedanaest sati na večer.
Ljudi jednostavno nisu htjeli otići kući.
