Šest stvari koje bi svaki katolik trebao znati o Cvjetnici
Šest stvari koje bi svaki katolik trebao znati o Cvjetnici
NAZIV
Nedjelja kojom započinje Veliki tjedan službeno se naziva Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj (Dominica in palmis de Passione Domini) čime se povezuju Kristova kraljevska pobjeda i navještaj Muke.
Ovaj dvostruki naziv u rimskoj je Crkvi prisutan od 8. stoljeća, kada je objedinjena istočna i zapadna tradicija.
Naime, istočna, jeruzalemska tradicija već je u 4. stoljeću ovoj nedjelji dala naziv Nedjelja palmi (Dominica palmarum), naglasivši tako Kristovo mesijansko poslanje i njegov slavni ulazak u Jeruzalem, dok je drevna rimska tradicija ovu nedjelju nazivala Nedjeljom Muke Gospodinove (Dominica de passione Domini) stavivši u središte Kristovo trpljenje na križu, prepoznatljivo po pjevanju Muke Gospodinove iz Evanđelja po Mateju.
Današnji Misal također povezuje ove dvije tradicije nazivajući ovu nedjelju Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj ili Cvjetnica. Nedjelja Muke Gospodinove (Dominica in palmis de Passione Domini)
Hrvatski naziv Cvjetna nedjelja, Cvjetnica, Palmenica ili Uličnica u pamet naravno dozivaju običaj procesije odnosno ophoda s blagoslovljenim grančicama u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem. U hrvatskom folkloru taj je dan obilježen uporabom raznovrsna proljetnog bilja: grančica drijenka, vrbe, lijeske, ljubica i bršljana (u kontinentalnoj Hrvatskoj) te maslinovih i palminih grana (u primorskoj Hrvatskoj).
POVIJEST
Prvi opis liturgije Cvjetnice u Jeruzalemu nalazimo u 4. st. kod hodočasnice Egerije koja opisuje kako se te nedjelje u Jeruzalemu, nakon jutarnje euharistije, oko 13 sati (sedma ura) sav puk s biskupom ponovno sabrao na Maslinskom brdu kod bazilike zvane Eleona. Nakon himni i antifona te službe riječi vjernici bi otišli do bazilike Uzašašća na istome brdu, gdje bi se ponovno čitali himni, antifone te čitanja i molitve.
Oko 17 sati pročitao bi se evanđeoski odlomak o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem, nakon čega bi svi u procesiji krenuli u prema bazilici Uskrsnuća pjevajući Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje i noseći grane palmi ili maslina. Nakon službe svjetla u Bazilici, biskup bi otpustio narod. Ovaj običaj došao je na Zapad u 8. stoljeću, a u srednjem vijeku poprimio dramatske izričaje čime je svečani ophod postao važnim dijelom slavlja Cvjetnice.
PJESME U OPHODU
Poklici Židovska su djeca, Hosana Davidovu Sinu, Slava, čast i hvala ti, dio su stoljetne tradicije liturgije Cvjetnice i nose snažno mesijansko značenje. Poklik hosana (Gospodine, spasi nas), preuzet je iz Ps 118, 25-26 (Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje), a uz zaziv Maranatha (Dođi, Gospodine) u slavlju euharistije prisutan je već od 1. stoljeća.
Poklik je ušao i u liturgiju Cvjetnice ukazujući na sliku poniznog Krista koji se potpuno predaje Božjem naumu spasenja. Vjerničko klicanje hosana izraz je vjere u Krista koji je svoju spasenjsku moć objavio u ludosti križa (1 Kor 1, 18.23).
MISNA ČITANJA
Na Cvjetnu nedjelju čitaju se sljedeća čitanja:
- Iz 50, 4-7 (Treća pjesma o sluzi Gospodnjem)
- Ps 22 (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?)
- Fil 2, 6-11 (Kristološki himan)
- Muka Gospodina našega Isusa Krista
Tekst proroka Izaije predstavlja Slugu Gospodnjeg kao onoga koji se povjerava Božjoj riječi i prihvaća trpljenje okrijepljen potpunim pouzdanjem u Gospodina.
Otpjevni psalam ujedinjuje vapaj i tužaljke pravednog patnika s njegovim pouzdanjem i zahvalom Gospodinu. Odabirući ovaj psalam Crkva usmjerava misao slavlja prema Kristovoj patnji čijom pravednošću i žrtvom biva oslobođen sav ljudski rod.
Kristološki himan iz Poslanice Filipljanima Slugu Gospodnjeg iz Knjige proroka Izaije poistovjećuje s Kristom koji se lišio božanskog dostojanstva kako bi poniznošću postao bliz čovjeku i obnovio njegovo božansko dostojanstvo.
Prije posljednje liturgijske reforme na Cvjetnicu se uvijek čitala Muka po Mateju, dok se danas čitaju izvješća o Kristovoj muci iz Evanđelja po Mateju, Marku ili Luki, ovisno o godini (A, B ili C).
LITURGIJSKE NAPOMENE
Direktorij za pučku pobožnost podsjeća nas:
Potrebno je da vjernici budu poučeni o značenju slavlja, da bi bio shvaćen njegov smisao… Bit će prikladno naglasiti da ono što je uistinu važno jest sudjelovanje u procesiji, a ne tek nabavljanje palme ili maslinove grančice; da se one ne čuvaju poput hamajlije ili samo radi terapeutskih ili apotropejskih ciljeva, tj. kako bi se udaljili zli dusi i zaštitile kuće i polja… što bi mogao biti jedan oblik praznovjerja.
Palmina ili maslinova grančica trebaju se čuvati poglavito kao svjedočanstvo vjere u Krista, mesijanskog kralja i u njegovu vazmenu pobjedu. (br. 139)
Poslijesaborska liturgijska obnova donijela je odredbu da na Cvjetnicu u kršćanskoj zajednici bude samo jedna procesija i to prije slavlja euharistije na kojoj se okuplja najveći broj vjernika. Na čelu procesije nosi se križ urešen grančicama, a svećenici i liturgijski služitelji noseći grane palmi idu ispred puka. Blagoslov grančica tako nije predviđen kada nema procesije ili barem svečanog ulaska zajednice u crkvu.
Opća uredba Rimskog misala napominje kako se na Nedjelju muke Gospodnje uzima crvena liturgijska boja.
SMISAO I PORUKA CVJETNICE
Poslušajmo papu emeritusa Benedikta XVI.:
Neka dva osjećaja budu prisutna ovih dana: hvala, kao što su učinili oni koji su dočekali Isusa u Jeruzalemu sa svojim hosana; i zahvalnost, jer u ovom Velikom tjednu Gospodin Isus će obnoviti najveći dar koji se može zamisliti: darovati će svoj život, tijelo i krv, svoju ljubav.
Ali na tako veliki dar moramo odgovoriti na prikladan način, darivanjem nas samih, našeg vremena, molitve, našeg biti u dubokom zajedništvu s Kristom koji trpi, umire i uskrsava za nas.
Starodrevni su oci Crkve vidjeli simbol u činu ljudi koji su slijedili Isusa pri Njegovu ulasku u Jeruzalem, u činu prostiranja ogrtača pred Gospodinom. Pred Kristom – govorili su Oci – moramo prostrijeti naš živote, naše osobe u stavu zahvalnosti i klanjanja.
Čujmo ponovno, na kraju, glas jednog od starodrevnih otaca, sv. Andrije, biskupa Krete: Ponizno prostrimo nas same pred Kristom, umjesto ogrtača ili posječenih grana, zelenih grančica lišća koje vesele oči samo za nekoliko sati i koje su predodređene izgubiti zajedno s limfom i svoje zelenilo.
Prostrimo nas same obučene Njegovom milosti ili bolje, Njime samime (…) i prostrimo se pred Njegove noge kao prostrti ogrtači (…) da bi mogli pružiti pobjedniku smrti ne više jednostavne palmine grane, već trofeje pobjede. Mašući duhovnim granama duše, i mi danas, zajedno s djecom sveto kličimo: ‘Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraela’…
Tko je za nas Isus iz Nazareta? Koju zamisao o Mesiji imamo, koju zamisao o Bogu imamo? To je suštinsko pitanje, koje ne možemo izbjeći, tim više što smo upravo ovog tjedna pozvani slijediti našeg Kralja koji izabire križ kao prijestolje; pozvani smo slijediti Mesiju koji nam ne jamči olaku zemaljsku radost, već radost u nebu, blaženstvo Boga.
Moramo se upitati: koja su naša istinska očekivanja? Koje su naše najdublje želje s kojima smo danas ovdje došli slaviti Cvjetnu nedjelju i započeti Veliki tjedan? (Iz propovijedi pape Benedikta XVI. na Cvjetnicu 2012. godine)
