Razgovor sa tjeskobom: “Nisi sam, s tobom je Sin Božji, Onaj koji je ušao u tjeskobu i izašao iz tjeskobe”
U nastavku donosimo prekrasnu meditaciju don Šimuna Doljanina sa portala Žena vrsna o temi koja se vjerujem dotaknula velike većine sviju nas u jednom dijelu našega života, susreta sa tjeskobom. No, koliko god nam se teško i beznadno to naše trenutno stanje možda činilo moramo uvijek znati da smo voljeno dijete Božje i da je i sam Sin Božji noć prije svoje svete muke prolazio tjeskobu i iz nje izišao.
Tjeskobo moja, odakle dolaziš? Zašto se često pojavljuješ? Koja ti je vrijednost? Smisao? Što mi hoćeš reći? Jesi li ti nečiji glasnik? Kako to da te moja duša olako prima i rado odbacuje? Kako to da si ušla i u srce Sina Božjega? Spopade ga užas i tjeskoba. Duša mi je na smrt žalosna. Getsemanska ura. Ura vlasti tmine. Ura tijeska. Agonije. U grčkom izvorniku stoji riječ: ademonia. Zlovolja. Mrzovolja. Potresenost. Smrtna žalost. Povlačenje duše iz tijela. To je Sin Božji proživljavao u Getsemaniju i na Križu. Sin Božji i Sin Čovječji.
Tjeskoba nas podsjeća na ono bitno
Tjeskoba mi odgovara: ja ti govorim koliko si vrijedan. Neizmjerno si vrijedan. Dragocjen si. Da mene nema, ne bi to znao. Olako bi gubio dušu. Ni druge ljude ne bi znao cijeniti. Sve bi bilo bezvrijedna materija. Gledao bi na sebe kao na zbir izlučevina. A to nisi. Ti si slika Božja. U tebi je vječnost. Ja ti je otkrivam. U tebi je klica života vječnoga. Ta klica želi izrasti. Pritišće je vremenitost. Prolaznost. Banalnost. Materijalizam.
Vječan si, htio ti to ili ne. Duša ti je besmrtna. Određen si za vječni život. Možda to nikako ne želiš? Možda se želiš zadovoljiti s ovim ovdje i nikom ništa. Ali to ne može biti. Ja, tjeskoba, dođem u tvoju dušu i navijestim ti ono bitno. Jedino. Ja sam bič Božji. Mač s vrata raja. Ja te gonim. Probadam ti dušu do dna. Otkrivam ti Boga u duši. Otkrivam ti neminovnost molitve. Razgovara s Ocem. Sjeti se Maslinske gore. Getsemanija. Sin je padao na koljena i znojio se krvavim znojem. Molio je. Vapio. Kričao. Vikao. Čuj krik mojih molitava. Psalam. Izlijevao je dušu. To je bila ura bezizlazne tjeskobe i ura spasa. U nju su se zbile sve tjeskobe svih ljudi. Spas duša. Spas tjeskobnika.
Znaj da nikad nisi sam – imaš sve što ti je Isus ostavio
Što mi je činiti? Prvo i prvo: prihvati da si slika Božja. Prihvati da si vječan. Prihvati da si izvan raja i da si na putu prema raju. Da si čovjek. Slobodan. Dubok. Neizmjeran. Dragocjen. Nedovršen. Sklon zlu. Sklon otuđenju. Pojednostavljenju života do bljutavosti.
Drugo: vidi da nisi sam! S tobom su milijarde u istom stanju. S tobom je Sin Božji. Onaj koji je ušao u tjeskobu i izašao iz tjeskobe. Trpio je, umro i uskrsnuo. S Njim možeš izlijevati pred Ocem svoju muku. Svoju mrzovolju. Žalost na smrt.
Njega su u Getsemaniju tješili anđeli. Tebe tješi On. Tješi te Duh Tješitelj. Otac milosrdni. Nisi sam. Uz tebe su braća i sestre poput Majke Terezije, koji su ušli i izašli. Oni mole za tebe. Nisi sam. Imaš psalme. Liturgiju. Braću i sestre u Crkvi. Sakramente. Riječ Pisma. Djela milosrđa.
