Rana kršćanska predaja: Je li Poncije Pilat, nakon što je osudio Isusa na smrt, doživio obraćenje?
Pored – iz razumljivih razloga – daleko rjeđe spominjanog slučaja masakra nad skupinom žrtvujućih Galilejaca (Lk 13, 1), Poncije Pilat na biblijskim je stranicama i u općoj svijesti najpoznatiji kao sudac koji je, pod pritiscima židovske gomile, osudio Isusa na smrt.
Pošto ga se stoga, kao važnog čimbenika Pasije, spominje i u sintezi kršćanske vjere, stvorena je uzrečica „upao kao Pilat u Vjerovanje“, sugerirajući neprikladnost nečega u određenom kontekstu, odnosno – u konkretnom slučaju – prisutnost negativca među svetinjama.
Uslijed takvog poimanja, zapadnjačkog će čitatelja jamačno iznenaditi podatak o tome kako se već u ono doba među ranim kršćanskim zajednicama proširilo uvjerenje koje je takvu, naizgled nepomirljivu, neuklopljenost ne samo znatno ublažilo, već je Poncija Pilata označilo kao sveca.
Štoviše, takvo se uvjerenje u pojedinim Crkvama na Istoku zadržalo i sve do danas – primjerice, Etiopska Crkva Pilata i suprugu mu Klaudiju kao svece slavi 25. lipnja. No, kako je došlo do tog obrata, odnosno zbog čega su prvi kršćani smatrali da je Pilat doživio obraćenje?
U prvom redu valja se osvrnuti na same novozavjetne izvore. Premda naposljetku, suočen s židovskim prijetnjama slanja vijesti o nepokornosti caru i mogućnošću nereda u Jeruzalemu uoči po rimsku vlast ionako uvijek potencijalno opasnog blagdana Pashe, Pilat naređuje Kristovo raspeće, na stranicama Evanđelja jasno je iskazan njegov trud da Krista na više načina oslobodi, kao i uvjerenje da je nevin.
U tom smislu neki smatraju i kako tabla s natpisom „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ nije trebala označiti ruganje Židovima, već stvarno uvjerenje. Uz to, nakratko se spominje i Pilatova žena Klaudija, koja muža pokušava odgovoriti od donošenja osude, tvrdeći da je Krist pravednik zbog kojega je „u snu mnogo pretrpjela“ (Mt 27, 19).
Kako je zbog toga spomenuta Klaudija (prema nekim mišljenjima, unuka cara Augusta) ubrzo percipirana kao vjernica, smatrano je kako je upravo ona imala utjecaja na muževljevo obraćenje. S druge strane, kao što nešto kasniji kršćanski pisci (uključujući svetog Augustina) navode, kao rimski upravitelj Palestine Pilat je bio dužan caru slati izvještaje o svim zbivanjima na području svoje provincije.
Pišući stoga o zbivanjima u godini Kristove smrti, silom prilika trebao je provesti istragu o glasinama o njegovom uskrsnuću i čudima koja su potom uslijedila, uslijed čega je moguće da je i sam postao uvjeren kako je riječ o Sinu Božjem. Dakako, utjecaja je svakako imao i sam razgovor s Kristom tijekom suđenja.
Konačno, osim što ga prikazuju kao obraćenika, kasnoantički autori u Pilatu ponekad vide i mučenika. Iz povijesnih je izvora poznato kako Pilat – kao ni veliki svećenik Kajfa – vlast u Palestini nije zadržao dugo nakon biblijski opisanih zbivanja.
Naime, nakon smrti svog patrona na carskom dvoru Sejana, a također i zbog novih židovskih nemira koje nije uspio obuzdati, Pilat je povučen sa svog mjesta i pozvan u Rim. Prema svetačkim legendama, tamo je pokušao obratiti i samoga cara. No, negdje oko Tiberijeve smrti 37. godine konačno je potpuno otpao od carske milosti. Premda nije poznato da li izgonom ili pogubljenjem, novi vladar Kaligula stoga ga je uklonio s povijesne pozornice.
Dok se, s jedne strane, ovakvo rano kršćansko ublažavanje percepcije Poncija Pilata može smatrati ustupkom učinjenim kako bi širenje kršćanstva Carstvom bilo olakšano, s druge – duhovne – strane, ovakav razvoj događaja svjedoči kako Spasenje nije onemogućeno nikome tko ga iskreno zatraži, pa čak ni osobi koja je samoga Krista osudila na smrt.
