Proročanstvo sveca: “Ovdje će pasti ognjena kugla i sve će biti uništeno”
Proročanstvo sveca koje se ispunilo: “Ovdje će pasti ognjena kugla i sve će biti uništeno”!
Na osobit se način ističu dva čuda koja su se dogodila u gradovima potpunog uništenja.U ranu zoru, 6. kolovoza 1945. na Hirošimu je pala prva od dvije atomske bombe koje su Amerikanci bacili na Japan. Bomba je eksplodirala osam blokova dalje od samostana otaca isusovaca. Događaja se dobro sjeća tadašnji prior te zajednice – o. Hubert Schiffer. Upravo je završio sv. Misu i sjeo za doručak kada je čuo strahovit udar. „Bilo je to potpuno iznenada.
Krajičkom oka zamijetio sam izvanzemaljski, nepodnošljivo snažan bljesak; svjetlo je bilo neopisivo svijetlo, zasljepljujuće, intenzivno. Nisam bio u stanju ni gledati, ni misliti. Za koji trenutak sve kao da je stalo. Iznenada je zrak ispunila strahovita eksplozija uz neopisiv bljesak. Nevidljiva sila digla me sa stolice u zrak, rušila, pa opet vrtjela ‘iz kruga u krug’, kao jesenji list na vjetru. I onda se svjetlo naglo ugasilo.
Sve je postalo tama, muk, ništavilo. Bio sam pribran i pokušavao sam shvatiti što se zapravo dogodilo, napipati bilo što oko sebe. Tada sam čuo vlastiti glas. Bilo je to zastrašujuće iskustvo, strašnije od svih. Bio sam živ, i svjestan da se dogodila neka strahovita katastrofa.“ Eksploziju je preživjela cijela isusovačka zajednica koja je brojala osam redovnika. Kako je to moguće kad su u promjeru od pola kilometra od epicentra poginuli svi stanovnici Hirošime? Preživjelo je doduše još dvoje ljudi, ali su ubrzo preminuli od posljedica zračenja. K tomu – isusovačka crkva ostala je neoštećena, iako su sve ostale okolne zgrade bile potpuno uništene, a nakon tako velikog zračenja svi isusovci su u sljedećih nekoliko dana trebali umrijeti.
Međutim do kraja dugog života radovali su se dobrom zdravlju. Bilo je to tako neobjašnjivo znanosti da su američki znanstvenici o. Schiffera pregledali preko dvjesto puta, pokušavajući pronaći odgovor: kako to da je preživio. Htjeli su također pronaći sredstvo koje bi zaštitilo ljude od posljedica nuklearne eksplozije. Ipak, ništa nisu našli osim stalno ponavljanog objašnjenja ovog isusovca: ‘U toj smo kući svakodnevno molili krunicu. U tom smo samostanu svakodnevno živjeli fatimsku poruku.
Drugi nuklearni napad na Japan dogodio se samo nekoliko dana nakon uništenja Hirošime. Ovaj put je izbor pao na Nagasaki. I tamo je na neobjašnjiv način ostao stajati franjevački samostan koji je utemeljio sv. Maksimilijan Marija Kolbe. Kada je 1930. godine došao u Japan, od biskupa je dobio zemljište za izgradnju samostana. Njegovi su drugovi pokušavali nagovoriti o. Kolbea da promjeni lokaciju jer je taj teren bio vrlo nepristupačan, ležao je na jednoj strmini planine Hikosan. Bilo je to nekadašnje groblje kršćanski mučenika, udaljeno od grada i zaraslo divljim raslinjem. Alternativa je bila sjajno položeno naselje Urakami koju je nastanjivalo preko 15 000 kršćana, s najvećom kršćanskom crkvom tadašnjeg Dalekog Istoka – katedralom Bezgrješnog Začeća.
Usprkos tako izvrsnoj lokaciji, o. Kolbe nije promijenio mišljenje. Naime, kada je vidio to mjesto, rekao je: ‘Ovdje ne možemo graditi samostan; uskoro će ovdje pasti ognjena kugla i sve će biti uništeno.’ Izbor je dakle pao na padinu planine Hikosan. S vremenskim odmakom ova se odluka pokazala spasonosnom. Kada je 14 godina kasnije izvršen nuklearni napad na Nagasaki, bomba je spuštena na prvu građevinu koju je pilot iz zraka uspio razaznati – upravo na spomenutu katedralu. Eksplozija je uništila sve u radijusu od oko 1,6 km, a u ostalim dijelovima grada požari su uništavali sve pred sobom. Međutim, na drvenim građevinama samostana koje je podigao o. Kolbe, pukla su jedino prozorska stakla…
Kako to da je sv. Maksimilijan predvidio bacanje bombe upravo na tom mjestu? Valja naglasiti da je izbor toga mjesta kao cilja bio gotovo do kraja neizvjestan i da su o svemu odlučili vremenski uvjeti. Nagasaki je naime bio „rezervni cilj“, dok je prvotni izbor bio grad Kokura. Kada su se naposljetku odlučili za Nagasaki, oblaci su zaklonili središte grada pa je bomba bačena oko 3 km od planiranog cilja, u predgrađe, na mjesto na kojem je prije 14 godina mogao biti sagrađen samostan sv. Maksimilijana. Vjerojatnost da će bomba pasti upravo na to mjesto bila je zapravo vrlo mala! Na koji način je sv. Maksimilijan uopće predvidio udar „ognjene kugle“ koja će sve uništiti?
Već samim time što je prvi uspješan pokus nuklearne fuzije bio 1938., dakle osam godina nakon proročke izjave sv. Maksimilijana! Kada je o. Kolbe stigao u Japan, sa sobom je dovezao kip Bezgrješne i – kao i ranije – nikada se nije rastajao od krunice. Molio ju je više puta dnevno, uvijek s čudesnom sabranošću i vidljivom radošću. Svjedoci su potvrdili da je čak i, dok bi razgovarao, pod habitom prstima prebirao po zrncima krunice. Upravo mu je Bezgrješna koju je tako ljubio i s kojom je bio sjedinjen po Krunici dala vidjeti budućnost… Kada bi o. Maksimilijan odlazio na molitvu, u ruke je uzimao krunicu i govorio: ‘Idem pucati u sotonu!’
O tome kako je velika i čudotvorna snaga u pobožnoj molitvi pa i samo jedne Zdravomarije svjedoče riječi sv. Ivana Marije Vianneyja koji je govorio: ‘Jedna pobožno izmoljena Zdravomarija trese čitav pakao!’ A sv. Ljudevit Marija de Motfort je svjedočio: ‘Dobro izmoljena Zdravomarija, pobožno i ponizno, prema svjedočanstvu svetih, neprijatelj je sotone kojega tjera na bijeg, to je čekić koji ga satire, ona je posvećenje duše, radost anđela, pjesma odabranih, pjesan Novog Zavjeta, Marijina radost i slava Presvetoga Trojstva. Stoga vas ponizno molim svakodnevno molite, koliko vam vrijeme dopusti, čitavu Krunicu, i u času smrti ćete blagoslivljati dan i sat kada ste mi povjerovali.’
