Proročanstvo mladog Benedikta XVI.: zašto je i danas kontroverzno?
Riječi i proroštvo o sudbini Crkve koje je tada izrekao mladi Ratzinger, a koje nakon više od pedeset godina ponovno izbijaju na površinu velikom snagom.
Na kraju smo 1969. godine: njemački radio prenosi niz konferencija tada već prilično poznatog teologa, profesora na Sveučilištu u Regensburgu. Njegovo ime je Joseph Ratzinger.
Drugi vatikanski sabor završio je prije samo četiri godine i u Crkvi je vladala određena nelagoda. Upravo je u tom ozračju jedan od najuglednijih koncilskih stručnjaka održao govor koji će mnogo godina kasnije ući u povijest. Na Božić disertacija 42-godišnjeg bivšeg koncilskog stručnjaka doseže svoju najdramatičniju točku. Riječi su, tu i tamo, izmicale i zaboravljale se, međutim, predodređene da teku poput kraške rijeke, da bi pedesetak godina kasnije ponovno izronile u svoj svojoj snazi. U tom govoru, koji je prvi put preuzet u tisku u eseju Vjera i budućnost (1971.), Joseph Ratzinger dalekovidno se osvrnuo na temu propadanja Crkve i njezine sve neodrživije nesposobnosti da odgovori suvremenom čovjeku. Izgledi budućeg pape bili su sve samo ne očiti: hegemonistička linija u postkoncilskom razdoblju bila je pod zastavom ažuriranja, za koje je svaka crkvena inovacija koja se ne percipira učinkovitom trebala biti dobrodošla kao poticaj za promjenu na sve radikalniji način.
Za Ratzingera, koncept promjene bio je duboko drugačiji: da bi ponovno pronašla sebe, Crkva se morala vratiti Duhu svog porijekla i ponuditi dobre razloge za vjerovanje. Znatno unaprijed, njemački teolog je shvatio da je problem čovječanstva, čak i prije nego što je duhovan, antropološki. “Nalazimo se na ogromnoj prekretnici – potvrdio je Ratzinger – u evoluciji čovječanstva. Trenutak u usporedbi s kojim se prijelaz iz srednjeg vijeka u moderno doba čini gotovo beznačajnim”. Veliki strah budućeg kardinala i pape bio je od svećenstva koje će, da bi se prilagodilo osjetljivosti svijeta i vremena, svoje predstavnike svesti na “socijalne radnike”.
“Crkva siromašnih” ona budućnosti, rekao je Ratzinger, bila bi “duhovnija Crkva, koja neće preuzeti politički mandat koketirajući čas s ljevicom čas s desnicom. Bit će siromašna i postat će Crkva siromaha”. Da bi se to postiglo, “bio bi potreban dug proces, ali kad prođu svi napori – ustvrdio je budući papa – velika će moć proizaći iz duhovnije i pojednostavljenije Crkve”. Obuzeti užasom, zbog nadolazećeg siromaštva i zbog “neopisive usamljenosti” prouzročene gubitkom vjere, katolici budućnosti ponovno će ugledati svjetlo kad dočekaju “to malo stado vjernika kao nešto sasvim novo: oni će otkriti ga kao nadu za sebe, odgovor koji su oduvijek potajno tražili.
Trenutno značenje “non praevalebunt” Ratzingerovo “proročanstvo” iz 1969. više je puta ponovno pokrenuto od godina njegova pontifikata, a još više nakon njegove ostavke. Osobito na društvenim mrežama, te njegove riječi ponekad su objavljivane neprikladno, možda u pokušaju da potakne oporbu s vladajućim papom Franjom.
Ono što je Joseph Ratzinger mislio u to vrijeme može se dati na tisuće tumačenja. Pa ipak, njegove riječi nisu upućene uskom krugu posvećenika nego svima: “Čini mi se izvjesnim da se Crkvi spremaju vrlo teška vremena. Njezina prava kriza tek je počela. Morate se nositi s velikim preokretima. Ali također sam vrlo siguran u ono što će na kraju ostati: ne Crkva političkog obožavanja, koja je već mrtva, nego Crkva vjere. Naravno, više neće biti dominantna društvena snaga u onoj mjeri u kojoj je to donedavno bila. Ali Crkva će doživjeti novi procvat i pojavit će se kao dom čovjeka, gdje će pronaći život i nadu iza smrti.” “Katolička crkva će preživjeti. Moramo moliti i njegovati velikodušnost, samoodricanje, vjernost, sakramentalnu pobožnost i život usredotočen na Krista.”
U ovim rečenicama nalazimo pravo značenje “non praevalebunt” koje Krist obećava prvom papi (vidi Mt 16,17-19): značajno je kako ih je, dvije tisuće godina kasnije, budući papa tako iznenađujuće iznio do danas.
